Opis

Nešto što liči na priče i pjesme...refleksije i fragmenti. Nastao na nagovor prjatelja koji misli da svijet gledam kroz ružičaste naočale. Za kaznu što tako misli, zadužen je da briše (redovno) Onog Atoma kad se dotični prikaže na dnu bloga, koji sam usput jedva napravila jer o blogovima pojma nemam.

Namijenjen je svima onima koji u predjelu srca skrivaju paperje. Ako neko i zaluta tu...dočekaće ga samo krila, par svilenih buba i jedna vila koju je naučila Mila da se ljepše živi i diše, ako se vole ljudi i ako se po neko zrno te ljubavi u zvijezde zapiše...

četvrtak, 16. kolovoza 2018.

Napiši Jednu Ljubavnu


Napiši jednu ljubavnu...

Čime da napišem ljubavnu...
Perom iz krila galeba koji je davno preletio borove Perasta
Da ispod neke Sjeverne Vjetrenjače
svije gnijezdo
Dok meni smola lijepi isplakane oči
proklete na nesne.
Tužne su takve pjesme

Tiho i s predumišljajem kao iglice bodu kožu
Prepune odlazaka od kojih trnu rime
Spuštenog pogleda sakrivam lice
I ne znam kom su sazvježđu dali tvoje ime
Tijesne mi ljubavi postale ulice

Svi mi zadaju temu
Za rub mjeseca kačim dušu svake ponoći
Pišem o ljubavi priučene riječi 
I sve ih dugujem tebi poput nara raspuknute
Bajam da preživim nedostajanje
Kad mi pod ovim krovom više nema pomoći

I pišem pjesmu ljubavnu
Šaljem je s' pečatom sedam mora
U njoj se zovem Ana i najljepše te molim
Prevari život, otključaj kavez
Otvori vrata na drugu stranu

 I nemoj nikad sve što se mora
Ko još na kiši ostaje sam
Ne odlazi ljubavi s' kolodvora

Tamo je zima
I poslije ove stanice ostaće prazne stranice
Pa neću imati s' kim knjigu zagrljaja pisati
 I ne pišem ja uopšte već tebe učim disati

Krilom se tvojim pokrivam
Dušu razotkrivam
I molim te, kao sve na svijetu
Nemoj više odlaziti
Divno Moje Pero U Letu...

srijeda, 8. kolovoza 2018.

Da Li Znaš Gdje Su Dobri Ljudi Nestali




,,Da li znaš gdje su dobri ljudi nestali gdje je ona zemlja, onaj svijet
 u kome živjeli smo mi mnogo godina srećni 
Šta je sad od tog našeg svijeta ostalo gdje su oni moji drugovi, po svijetu negdje nestali 
da se nikad ne vrate ...,,

I kad shvatiš da si samo Vjeverica koja je pošla po pregršt šišarki od zagrljaja onih ruku koje su prešle kilometre da zagrle one svoje gene od iskona,
i ono malo duše koju su ostavili odlazeći u bolji svijet, odjednom ljeto postane sveto. 
I od dragosti grizeš osmjehe kao jabuke, posut nekom divnom punoćom koja je ravna nebu, jer se samo nebom mjeri radost kojom se svome raduješ.
Sinu...Bratu...Prijatelju...
 I smijao bi se i plakao nad Ranjenom Zemljom koja je bila i nestala i neka sasvim druga postala.
I ne znaš kojem gradu bi pripadao, a u svakom bi minut ćuteći prizvao sve one koje si volio.
Pa kad dođu da odmore svoja voljenja pod skute sirotinjstva koje su ostavili onda kad nisu pretpostavili da će im baš ono toliko faliti, 
izbrišu granice i vrate sate nalik čistoj sreći. 
I pomisliš kako se događa savršen dan u sjeni borova.
I uopšte te ne iznenadi Concierto de Aranjuez u Stojnićevoj obradi koja te iz zvučnika tiho i s predumišljajem izbode zimzelenim iglicama svud po srcu i naježenoj koži. 

Iznenadi te tekst koji si bio zaboravio, i koji je bio uspavanka onda kada su nam dobri geni prenosili još bolja htijenja. 
Pa poželiš da ga u himnu metnu, u prostor bez amblema, granica i grbova
u kojem nema stanica sa kojih odlaze voljeni.


,,Da li znaš gdje su dobri ljudi nestali 
gdje je ona zemlja, onaj svijet 
u kome živjeli smo mi mnogo godina srećni 
Šta je sad od tog našeg svijeta ostalo 
gdje su oni moji drugovi, po svijetu negdje nestali 
da se nikad ne vrate ...
Vjerujem da će opet doći bolji dan 
da djeca ova ponovo se smiju bezbrižno 
da na ovoj zemlji svuda vlada mir i da svijet bude bolji, bolji 
Da Pobijedi Ljubav,,