Opis

Nešto što liči na priče i pjesme...refleksije i fragmenti. Nastao na nagovor prjatelja koji misli da svijet gledam kroz ružičaste naočale. Za kaznu što tako misli, zadužen je da briše (redovno) Onog Atoma kad se dotični prikaže na dnu bloga, koji sam usput jedva napravila jer o blogovima pojma nemam.

Namijenjen je svima onima koji u predjelu srca skrivaju paperje. Ako neko i zaluta tu...dočekaće ga samo krila, par svilenih buba i jedna vila koju je naučila Mila da se ljepše živi i diše, ako se vole ljudi i ako se po neko zrno te ljubavi u zvijezde zapiše...

utorak, 31. srpnja 2018.

Moj Galebe...Lijepo Sanjaj...



,


,,Potrošio sam mladost i dušu i tijelo…
A sve lijepo što je bilo, što je ludo srce snilo u pjesmi se zbilo…,,


Zatečena mržnjolikim slovima kojim napadaju sa svih strana…o svemu i svačemu, gotovo da nema ničega na ovom svijetu što ne bi bilo isprljano i nagrđeno kalom kojim zemljani redovno posipaju.

Pitala sam neki dan jednog pametnog mladog čovjeka jesmo li sami na ovoj Planeti.

Odgovorio mi je ,,nema šanse da jesmo, i da ti kažem, kada nas vide, pobjegnu glavom bez obzira, sažaljivo odmahujući glavom,,

Sjetila sam se danas toga, dok sam pregledala vijest i reakcije na smrt najpoznatijeg umjetnika tanane duše i kategoričnog srca da se neće dati nikom sem svojim pjesmama.

Osim što nas je dirao u srce svojim melodijama, svojim tekstovima ,,ispričao,, je cijelu jednu filozofiju ,,jecanja u svojim dubinama,, a to svi radimo. I ljubav će biti jedino znamenje koje ćemo jednom ponijeti tamo negdje gdje će nas prepoznati samo po krilima.

I samo leti sinji Galebe, tvoja su krila baršun i svila. Ono što se nikad neće potrošiti to su sjećanja na tvoje skale kojim ćemo se svi penjati i padati, znajući da je svaka, jedna pobjeda i jedna nada.

Davno su protekla vina s' usana i niko od nas ne zna kraj koje fontane će poslednji put sklopit oči i koja će mandolina tada svirati kraj. Ono što će ostati mrve su ljubavi koje smo davali i koje su pomjerale glečere iz srca. Jer ,,ća je život vengo fantazija,,

Oprosti ako još išta ima da se oprosti. Katkad su riječi gruvale jače od onih bombi, i u tom barutu sagorjelo je sve ono što nije bilo vrijedno niti jedne tvoje note.

Nemoj sad biti na kraj srca, tebe i onako čeka Tvoja Magdalena na onoj najsjajnijoj zvijezdi u koju se zagledamo svaki put kad srce zatreperi. Dolje ostajemo mi mali, zagledani u sve tvoje visove koje si preletao dok smo po sopstvenoj duši rovarili grebući sopstvene ožiljke uz tvoje pjesme.

Budi dobar…Lijepo sanjaj.
Sad Te Više Ništa Ne Boli.
Moj Galebe.

nedjelja, 22. srpnja 2018.

Školjka...Za Sve One Što Su Vas Grebali Po Srcu


Za Sve One Što Su Vas Grebali Po Srcu

Ne ostari svaka priča u oku sunca. Još od onih dana kada se vulkan rascijepio pa na sred mora prosuo svoje okamenjene suze pa sve do sada, tuga nije objašnjena na pravi način. Neće ni biti.
Pjesma stoljećima pokušava oteti grijeh  slomljenih duša sa svih onih potonulih barki, koje su zalutale jer su se zvijezde pogrešno rasporedile na putu do Afrike.

Ja nisam tragač za legendama. Sve ovo ne bih znala da školjke nisu stigle na moju adresu.
Pravo iz ruku kreolskih dječaka.
I da stara Francisca nije, dugo pri odlasku, grlila moju Bijelu Djevojčicu.

Kreolska suza na prvi pogled nije ništa drugačija...samo što se kotrlja potamnjelom patinom i u konačnici slijeva u školjke koje spavaju na dnu sedrenih dubina Atlantika.
Kažu da su u njima zarobljene duše s' potonulih lađa. Iz njih šumi sjetna melodija sodade. 
Ako si rođen ranjiv to znači zbogom zauvijek. Ako si shvatio da si volio samo ti, to znači da ćeš do kraja života disati odlazećom čežnjom. Prosto je.

Valovi na sitni vulkanski pijesak, obično jutrom, izbace one najsuznije, one izbistrene od istina svih skitnica, probisvjeta, čarobnjaka i ludih harača koji su po afričkim pustolinama lovili ljude pretvarajući ih u roblje.
Svako vezano stopalo proklelo je svoje goniče, koji su iskupljenje pronašli na dnu oceana useljavajući svoje nesretne duše u školjke. 
Školjke su smislile magični trik kako bi olakšale tim potonulim dušama, tako što su pričale svakom ko bi ih pronašao kako se tuga lako zarobi i još lakše otpjeva. I da lični brodolom nikako, ni za mrvu, ne umanjuje snagu ljubavi.
I da, i ako, sreća, vjetar i ljubav kratko traju, trebamo pustiti da nas ponesu.
Samo je važno otići tamo gdje nema puta i putokaza, jer samo tako možemo ostaviti trag na slupanom bulevaru prošlosti.

Ipak. Pošalji adresu.
Poslaću ti narukvicu. Svaka školjka šumi jednu ljubav. One u boci su smiješna i zastarjela verzija.
Ove će ti reći da je previše jeftino voljenje koje razdijeliš na sve druge. Čak i pod pretpostavkom da su ga zaslužili više od mene. 
Reći će ti da se ne grebe noktima po srcu koje ti se da.
Reći će ti i to, Da Znam Koga Više Ne Voliš.
I da sodade, jeste zbogom zauvijek.