Opis

Nešto što liči na priče i pjesme...refleksije i fragmenti. Nastao na nagovor prjatelja koji misli da svijet gledam kroz ružičaste naočale. Za kaznu što tako misli, zadužen je da briše (redovno) Onog Atoma kad se dotični prikaže na dnu bloga, koji sam usput jedva napravila jer o blogovima pojma nemam.

Namijenjen je svima onima koji u predjelu srca skrivaju paperje. Ako neko i zaluta tu...dočekaće ga samo krila, par svilenih buba i jedna vila koju je naučila Mila da se ljepše živi i diše, ako se vole ljudi i ako se po neko zrno te ljubavi u zvijezde zapiše...

nedjelja, 17. lipnja 2018.

Poslednji Voz Za Jug


Poslednji odlazak voza Beograd-Bar po ustaljenoj maršuti dogodio se prethodne noći. Krenuo je sa stanice u Beogradu oglasivši se dirljivom piskom koji je trajao za nijansu duže, kroz toplu junsku noć, ostavljajući za sobom ispucali beton perona iz kojeg je virio korov kao nijemi svjedok bolne zapuštenosti i još bolnije napuštenosti. Mnoge su sirene do sad oglašavale kraj. Utakmice...života...Samo još nisu izmislili sirenu koja će označiti početak i kraj lova na ,,medvjede,, koji su dopustili da na mjestu ljudskih stopala nikne korov i da vozovi odlaze negdje poslednji put. 
Duga je pruga Beograd-Bar i dugo godina je trajala huka kotača po šinama koje su se prostirale kroz mnoge gradove povezujući tako ljude i predjele, planine i more, razne besjede i duga ćutanja, radosne dolaske i tužne odlaske. Svojim poslednjim piskom oprostio se stari gordo krenuvši u svoju poslednju vožnju ka jugu. Osim svitaca, u oku otpravnika sjajila se suza nijemo svjedočeći prolaznost jednog vremena.

,,Hvatajući,, ga negdje na pola puta, predugo godina, nakupilo se dosta uspomena. Navikneš se tako na ludu pometnju i gužvu, ali kad uđeš , po inerciji povežeš se pogledom i osmjehom i do kraja putovanja upoznaš neke ljude i začuješ priču kao da se znate sto godina, utvrdiš po stoti put kako je svijet zapravo premali,  doživiš ono lijepo saosjećanje, kao kad ti stojiš, jer u sezoni možeš sanjati slobodno mjesto, a onda neko ustane da malo protegne noge i ostane tako satima, a ti sjediš na njegovom mjestu i ako je torba u hodniku voza bila sasvim udobna alternativa. Kondukteri ne bi samo provjeravali karte u nekim lijepim vremenima, brinuli su i o putnicima. Znam to po onom ,,mala nemoj da te neko zgazi,, kad sam bila tek nešto veća od torbe na kojoj sam sjedila.
Pri dolasku poslednjih pedeset kilometara obuzdavala bih srce da ne iskoči iz grudi i sebe da ne iskočim iz voza  i ostatak puta pretrčim od neke lude i neobuzdane sreće. Pri odlasku, prvih pedeset kilometara obično bih plakala tjerajući iz očiju one mašuće ruke koje su bile stvorene da grle najljepše na svijetu. U svim mrakovima tunela ostavljala bih dio srca, da me sačeka kad se opet vratim, da mogu da ga  sastavim.
Ostala sam kažnjena da se brata sjećam po suzama devedeset neke, po rukama koje su bile ispružene prema prozoru na kojem sam visila i po riječima ,,nemoj ići tamo, molim te,, a ja sam ipak otišla. Nedugo zatim otišao je i On...zauvijek i poslije toga svaki zvuk sirene doživim kao hirurški rez po sred duše.

Sinoć je poslednji put krenuo starom trasom. Zbogom stari moj drndavi, opraštamo ti sva kašnjenja, sve zastoje i sve kante koje smo preskakali ne bi li negdje našli bar mjesto za stajanje. Oni koji su dopustii da zarasteš u korov i sami su nikli iz korova i nikad nisu ni znali bolje.

Putuj stari, možda te u nekom plavom svitanju sačekaju sve one mašuće ruke na koje si tako navikao svih svojih godina. Svojom poslednjom sirenom otišao si u nezaborav Svih Onih Koji Su Zajedno Sa Tobom Putovali Prema Nekom Plavljem Nebu I Nekim Plavljim Očima. 
Zbogom stari moj. Sanjaj svjetla svojih gradova, tamo gdje ideš nema magle praskozorja i ne odranjaju se planine...postoje samo tišine i sjaj. Jug će već sjutra bez tebe biti tužan, mnoogo toga ostao ti je dužan...za kraj...

   Frida

Nema komentara: