Opis

Nešto što liči na priče i pjesme...refleksije i fragmenti. Nastao na nagovor prjatelja koji misli da svijet gledam kroz ružičaste naočale. Za kaznu što tako misli, zadužen je da briše (redovno) Onog Atoma kad se dotični prikaže na dnu bloga, koji sam usput jedva napravila jer o blogovima pojma nemam.

Namijenjen je svima onima koji u predjelu srca skrivaju paperje. Ako neko i zaluta tu...dočekaće ga samo krila, par svilenih buba i jedna vila koju je naučila Mila da se ljepše živi i diše, ako se vole ljudi i ako se po neko zrno te ljubavi u zvijezde zapiše...

četvrtak, 28. lipnja 2018.

Par Otkucaja Za Tvoje Nesuđene Akorde






,,Kad me se sjetiš, pruži nježnost nekome kome sam sličan ja

I prelistaj stranice Svog Oronulog Dnevnika,,

          

I tako...prošlo je dvadeset sedam godina od tog juna kada nam je zbunjeni Bahrudin Kaletović iz Krakovskog Gozda jednom rečenicom ukazao na besmisao kojim je narednih godina  ljudska krv tekla u potocima.

 ,,Oni kao hoće da se otcepljuju a mi im kao ne damo,, i „Gdje ja da pucam na nekog ili neko na mene da puca? Gdje to može? To ne može nikako,,

Ali moglo je...iz sve snage. Do poslednjeg daha. Do mržnje od iskona. Do kostiju u gomilama. Do totalnog pomračenja koje još uvijek traje. Samo rijetki još naziru svjetlost gledajući izvrnutim zjenicama s' one strane Sunca, mrveći među prstima grumene ove napaćene zemlje koja skoro da više i nema kome pripadati.


On je tad imao mnogo manje godina od ovih dvadeset sedam koje su nam prošle i postale sitan kusur preživljavanja.

A samo je želio da se vrati kući i svira gitaru…

Sjećam Se Još Nekih Dvadesetogodišnjaka Koji To Nisu Dospjeli.


I da..i poslije dvadeset sedam stoji neriješen rebus ,,mi kao još uvijek hoćemo...i mi još uvijek kao ne damo,,
I žao mi je što više nisi živ da se uvjeriš ,,da ne ginu oficiri već samo jarani,,  ali  na neki drugi način i dan danas...
I da ih poslije nikakva para kupit' ne može.
I žao mi je što više nisi živ da vidiš kako marširaju čete nesrećnih i odlazećih Iz Zemlje Čije Je  Ime Moglo Biti Prohujalo Sa Vihorom ili Titanik i ni jedno drugo.


Posuđujem od ovog dana  nekoliko minuta  da te se sjetim...Vojniče.

Posuđujem od svog srca par otkucaja za tvoje nesuđene akorde.
Posuđujem i jednu davnu pomisao bez da se igram Boga…

I da imam moć da ikog vaskrsnem...znam koga BIH oživjela…


petak, 22. lipnja 2018.

Bella Ciao! Bella Ciao, ciao, ciao...






Defiluje junom čitav bataljon datuma. Obilježavaju se godišnjice , obljetnice,  koje više liče na bal pod ,,revizionističkim,, maskama nego na dane i pomene antifašističke borbe onih koji su uložili svoje vlastite živote vjerujući u ideju jednakosti i gradnju pravednog svijeta.
 Marširaju junom duhovi brezovičkih i partizana sa Sutjeske i tek rijetki mogu da ih vide i ako dolaze da se poklone njihovim palim sjenima u različitim datumima onako kako to samo znaju i umiju razjedinjeni.
Umirio vjetar lišće brezovičke šume, da ne ometa nadolazeće stihove pjesme koju pjeva mladić s' kosom poput pšenice iz padske nizije.
Prerano dozrelo klasje poleglo i skrilo ruke koje je Bella obavila oko njegovog vrata poslednji put ljubeći usne koje će za nju pjevajući umrijeti negdje daleko.
Ni slutila Bella nije da ga više neće dočekati i da će postati i zauvijek ostati muza stihova i da će sa njenim imenom na usnama partizani ginuti za slobodu. Cvijet koji mu je darovala na rastanku mirisao je na ljubav i slobodu. Onu istu za koju je znao da mora umrijeti.
 ,, O partigiano, portami via,
o Bella, ciao! Bella, ciao! Bella, ciao, ciao, ciao!
O partigiano, portami via,  ché mi sento di morir,,

Produži dalje ljepoto hrabra, što na stopalima  nosiš tragove padskog pijeska…
Neka te vodi  sa čela zvijezda tamo gdje huči hladna Sutjeska.
Čekaju te Nurija, Veselin, Sava, Ivan Goran  na mrtvoj straži.
Sa mnogih usana Bella te pjesmom još uvijek traži. 
Utihnula se zelena gora u sred juna. Valjda je tako tiha samo kad treba najljepšim cvijetom da procvjeta.  Onim istim kojim si četrdeset prve pisao svoju pjesmu grleći Bellu u klasju i odlazeći stazom ka najvećoj prekretnici svijeta .
,, Mi seppellire lassù in montagna,
o Bella, ciao! Bella, ciao! Bella, ciao, ciao, ciao!
Mi seppellire lassù in montagna
sotto l'ombra di un bel fior.
E le genti che passeranno
o Bella, ciao! Bella, ciao! Bella, ciao, ciao, ciao!
E le genti che passeranno
Ti diranno «Che bel fior,,

Oni koji su uprkos izuzetnim žrtvama i stradanjima ostali nepokolebljivi u riješenosti da istraju u oslobodilačkoj i revolucionarnoj borbi zadužili su nas da ih se sjećamo po istini. Ne i da je krivotvorimo.
Bella nas je zadužila da se poklonimo svim onim prekinutim snovima koji su kao zalog ljubavi  dali vlastitu krv za svoju zemlju i  zauvijek ostali pokriveni klasjem.
I mene je zadužio Jedan Dječak čji se život rasuo poput zrna pšenice...
Iz zrna tog klasja trebali smo da niknemo bolji…mnogo bolji…

Posvećeno mom djedu Milovanu. 
...Ubrzo poslije kapitulacije Italije ...Bio je ranjen početkom 1944 godine i savezničkim avionom prebačen u Bari na liječenje. Poslije je vraćen u svoju jedinicu IV crnogorsku proletersku udarnu  brigadu.  Poginuo je jedne subote  krajem jeseni 1944 prilikom napada njemačke avijacije na  partizanske položaje. 

nedjelja, 17. lipnja 2018.

Poslednji Voz Za Jug


Poslednji odlazak voza Beograd-Bar po ustaljenoj maršuti dogodio se prethodne noći. Krenuo je sa stanice u Beogradu oglasivši se dirljivom piskom koji je trajao za nijansu duže, kroz toplu junsku noć, ostavljajući za sobom ispucali beton perona iz kojeg je virio korov kao nijemi svjedok bolne zapuštenosti i još bolnije napuštenosti. Mnoge su sirene do sad oglašavale kraj. Utakmice...života...Samo još nisu izmislili sirenu koja će označiti početak i kraj lova na ,,medvjede,, koji su dopustili da na mjestu ljudskih stopala nikne korov i da vozovi odlaze negdje poslednji put. 
Duga je pruga Beograd-Bar i dugo godina je trajala huka kotača po šinama koje su se prostirale kroz mnoge gradove povezujući tako ljude i predjele, planine i more, razne besjede i duga ćutanja, radosne dolaske i tužne odlaske. Svojim poslednjim piskom oprostio se stari gordo krenuvši u svoju poslednju vožnju ka jugu. Osim svitaca, u oku otpravnika sjajila se suza nijemo svjedočeći prolaznost jednog vremena.

,,Hvatajući,, ga negdje na pola puta, predugo godina, nakupilo se dosta uspomena. Navikneš se tako na ludu pometnju i gužvu, ali kad uđeš , po inerciji povežeš se pogledom i osmjehom i do kraja putovanja upoznaš neke ljude i začuješ priču kao da se znate sto godina, utvrdiš po stoti put kako je svijet zapravo premali,  doživiš ono lijepo saosjećanje, kao kad ti stojiš, jer u sezoni možeš sanjati slobodno mjesto, a onda neko ustane da malo protegne noge i ostane tako satima, a ti sjediš na njegovom mjestu i ako je torba u hodniku voza bila sasvim udobna alternativa. Kondukteri ne bi samo provjeravali karte u nekim lijepim vremenima, brinuli su i o putnicima. Znam to po onom ,,mala nemoj da te neko zgazi,, kad sam bila tek nešto veća od torbe na kojoj sam sjedila.
Pri dolasku poslednjih pedeset kilometara obuzdavala bih srce da ne iskoči iz grudi i sebe da ne iskočim iz voza  i ostatak puta pretrčim od neke lude i neobuzdane sreće. Pri odlasku, prvih pedeset kilometara obično bih plakala tjerajući iz očiju one mašuće ruke koje su bile stvorene da grle najljepše na svijetu. U svim mrakovima tunela ostavljala bih dio srca, da me sačeka kad se opet vratim, da mogu da ga  sastavim.
Ostala sam kažnjena da se brata sjećam po suzama devedeset neke, po rukama koje su bile ispružene prema prozoru na kojem sam visila i po riječima ,,nemoj ići tamo, molim te,, a ja sam ipak otišla. Nedugo zatim otišao je i On...zauvijek i poslije toga svaki zvuk sirene doživim kao hirurški rez po sred duše.

Sinoć je poslednji put krenuo starom trasom. Zbogom stari moj drndavi, opraštamo ti sva kašnjenja, sve zastoje i sve kante koje smo preskakali ne bi li negdje našli bar mjesto za stajanje. Oni koji su dopustii da zarasteš u korov i sami su nikli iz korova i nikad nisu ni znali bolje.

Putuj stari, možda te u nekom plavom svitanju sačekaju sve one mašuće ruke na koje si tako navikao svih svojih godina. Svojom poslednjom sirenom otišao si u nezaborav Svih Onih Koji Su Zajedno Sa Tobom Putovali Prema Nekom Plavljem Nebu I Nekim Plavljim Očima. 
Zbogom stari moj. Sanjaj svjetla svojih gradova, tamo gdje ideš nema magle praskozorja i ne odranjaju se planine...postoje samo tišine i sjaj. Jug će već sjutra bez tebe biti tužan, mnoogo toga ostao ti je dužan...za kraj...

   Frida