Opis

Nešto što liči na priče i pjesme...refleksije i fragmenti. Nastao na nagovor prjatelja koji misli da svijet gledam kroz ružičaste naočale. Za kaznu što tako misli, zadužen je da briše (redovno) Onog Atoma kad se dotični prikaže na dnu bloga, koji sam usput jedva napravila jer o blogovima pojma nemam.

Namijenjen je svima onima koji u predjelu srca skrivaju paperje. Ako neko i zaluta tu...dočekaće ga samo krila, par svilenih buba i jedna vila koju je naučila Mila da se ljepše živi i diše, ako se vole ljudi i ako se po neko zrno te ljubavi u zvijezde zapiše...

utorak, 29. svibnja 2018.

Sve Će To Mila Moja Prekriti Ruzmarin, Snjegovi I Šaš





I nemoj  ...kad sve prođe reći  ,,a moglo je bolje,,

Jest al' u klincu. Tavoriš život kao razvučenu glistu zgaženog repa više od dvije decenije sav nabrekao od kiše metaka koja ti još uvijek zvoni u glavi i ako je rat davno završen.

Pristaješ al' ne u pristaništa, već u šablon koji je iscrtan i nametnut  unezvjerenom društvu koje je, boreći se za predjele i slobodu, postalo zatvorena kutija prilično bijednog sadržaja.

Ustaješ, oblačiš se, raspremaš  u radnu odjeću, odrapiš sve prekovremene satnice poklopljen slonovskim ušima jer imaš posao. Kad dođeš kući iza škripave vratnice čekaju te svi a niko te stvarno ne treba.

Kupuješ al' ne stvari, već samo prstohvate osjećanja, osmjeha, i ljepote i uzalud daješ sebe.
Ismijanom, ostanu ti samo slane rane i slonovsko odlazeće dupe od tuđe dobrote.

Prodaješ a nigdje ništa ne naplaćuješ dok se đavli oko tebe baškare loveći ti suze izdajice. Izigranom, ostanu ti samo ruže ,,sa dva smiješna trna,, da te bodu u predjelu gdje si jednom srce sanjao.

Gubiš rođene što predano i redom odlaze da se poklone zvijezdama, pa se poslije godinama liječiš hvatajući se za tuđe ruke kao ljuljaške, a one te odbace toliko daleko da poslije hodaš sav izubijan  i krnjav dok te ima.

Pamtiš samo prve korake, svi kasniji postaju samo klecanja jer više nema kaldrma za tvojih zlatnih nanula.

Ljubiš usnama u koje ti lukave zube zariju, pa poslije sav ispucaš od krvi mraznog decembra koji bi da te trajno nastani.

Daješ i daješ a nikad i ništa ne dobijaš. Na prazne dlanove ne slijeću ni ptice, nit ljepše duše iko razumije.

I nemoj reći...kad sve prođe...
,,A moglo je bolje,,
Da je moglo bilo bi, da je htjelo dalo bi.

Zato imaj sebe takvog kakav jesi, Zgužvanog I Ludog Gatara. Prihvati Cara I Vidara.
Zapravo Traješ Dok Daješ...
I ne pitaj se više čime od sebe da se braniš
Upali radio...Ima nečeg magičnog kad se frekvencije izmiješaju s' vinima.
Pokušaj još jednom ljubav da daš...
,,Sve će to, i onako, Mila Moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš...

Nema komentara: