Opis

Nešto što liči na priče i pjesme...refleksije i fragmenti. Nastao na nagovor prjatelja koji misli da svijet gledam kroz ružičaste naočale. Za kaznu što tako misli, zadužen je da briše (redovno) Onog Atoma kad se dotični prikaže na dnu bloga, koji sam usput jedva napravila jer o blogovima pojma nemam.

Namijenjen je svima onima koji u predjelu srca skrivaju paperje. Ako neko i zaluta tu...dočekaće ga samo krila, par svilenih buba i jedna vila koju je naučila Mila da se ljepše živi i diše, ako se vole ljudi i ako se po neko zrno te ljubavi u zvijezde zapiše...

utorak, 15. svibnja 2018.

Mostarske trešnje



,,Posvećeno Svitanju...jer me ohrabruje,,


Kad zavirim u sva svoja majska sjećanja, zapljusnu me one crvene pucketave bezobraznice iz Mostara, koje su se pretpostavile nekim mnogo važnijim fragmentima i još nekim detaljima koji me vežu za taj grad. I uspomena vremenom nauči polako da zarasta i žigne samo nekim datumima koji zabole poput ožiljka na promjenu vremena. Prošle su mnoge godine. Dogodi se u nekom petom gradu da u pabu nenadano raspjevana banda sredovječnih odvrne diznu vatrene vode kad zapjeva Keminu  ,,ja pogođen nisam ni umro ni pao, samo sam morao skočiti dolje,, pa ne znaš tako poremećen jel' te više peče u grlu il' u oku. Izronio je Stari iz inata, jer i sam se matorim naziva baš zbog ovakvih ludaka koji su u stanju proizvesti kišu iz očiju, tako veliku i tako silnu da bi se i Pero Zubac potpuno zbunio i ponovo učio da piše pjesme. Jeste života mi.

Al' nije ovo priča o njemu, niti o patini sa nekih izblijedjelih fotografija iz kojih dvoje viravih budućih roditelja šeta starom kaldrmom. Tih je godina bilo moderno voljeti se u Mostaru i nije bilo važno koliko se kilometara trebalo prijeći da se popije kafa i da se na usne sruči kiša poljubaca.

 Nije priča ni o čudaku jednom, čija te nepoznata ruka vodi a ti kukavac sinji ne znaš ni gdje si ni šta si, samo se prema suncu ravnaš i prema onom disanju za koje si mislio da pripada samo tebi, a onda na kraju pjesme ostaneš sam i shvatiš da nikad i nije disao samo za tebe, i da je njegovo ćutanje otjeralo svako  tvoje Volim, a tebi su ostale samo modre kiše ...i ništa više.

Nije ni o onom dječaku čija se boja očiju u nijansu poklapala sa bojom Neretve baš u maju,  i koja ga je izdala na izmaku jednog vijeka i na izmaku jednog ljeta i zabojila se krvlju njegovom da bi on mogao anđeo da postane.

Maj je vrijeme mostarskih trešanja. Eto, za moju Milu kao da nigdje na svijetu nisu rasle trešnje i hajde što nisu rasle, nego nisu bile ni tako crvene ni tako pucketave kao mostarske. Radovala im se kao malo dijete. Mislim da je sva magija dotičnih  bila u purpurnoj boji kojoj se bila zaklela na pripadanje.
,,Poslala me Mila po mostarske trešnje,, rekla bih zelenaru, a on bi ih pakovao u papirnatu vrećicu i sa smijehom pitao ,,kako znaš da su iz Mostara,,
Odgovarala bih ,,znam, rekla mi Mila, a onda bi mi on zakačio dvije trešnje za uho i rekao ,,sad imaš i mostarske minđuše,,
Voljela bih danas da sam mogla proći potpuno odsutno pored onih peteljki u osvjetljenoj ledenoj vitrini marketa, ali nisam. Nisu bile ni slične. Bile su tamne i meke. Milin biljeg boje makovog cvijeta ostavio je izgleda trag na mojoj duši pa mi oči ne gledaju vidom. Uvijek se vraćaju na izvorni sjaj. Danas su se na časak vratile u Ono Malo Mjesto, negdje između, dovoljno daleko od Mostara da u maju nema dozrele trešnje a opet dovoljno blizu da crvene bezobraznice mogu stići baš istog onog dana kada su i ubrane. I na časak oživjela je hrapava ruka koja peteljku zadijeva za uho. I shvatila sam da su sve sreće bile privid naspram samo jedne djetinje, kao što je na primjer ova koju su proizvele dvije obične crvene trešnje. Pucketave minđuše. Iz Mostara. Jednog djetinjeg maja.
         Frida

Nema komentara: