Opis

Nešto što liči na priče i pjesme...refleksije i fragmenti. Nastao na nagovor prjatelja koji misli da svijet gledam kroz ružičaste naočale. Za kaznu što tako misli, zadužen je da briše (redovno) Onog Atoma kad se dotični prikaže na dnu bloga, koji sam usput jedva napravila jer o blogovima pojma nemam.

Namijenjen je svima onima koji u predjelu srca skrivaju paperje. Ako neko i zaluta tu...dočekaće ga samo krila, par svilenih buba i jedna vila koju je naučila Mila da se ljepše živi i diše, ako se vole ljudi i ako se po neko zrno te ljubavi u zvijezde zapiše...

ponedjeljak, 21. svibnja 2018.

Dječakov Most



Pričao je o vježbi vojnog desanta u Višegradu, na Drini i kako je tad spasio nekog mladog vojnika koji se davio u velikoj vodi pa osvanuo u novinama poput kakvog heroja, a moje su misli lutale i sjetila sam se koliko sam dana provela u osnovnoj školi sanjareći o njemu, i koliko sam se puta nadala da će baš taj dan, kada se završe časovi, biti ispred škole, da će me čekati. Dok je on glumio heroja u nekom svom životu, snovi njegove djevojčice su bili baš skromni. Blago ocu junaku, bar neke je izbjegao. Blago i kćeri, neke je zauvijek zakopala u tajna skrovišta da ih nikad više ne nađe.

,,Bilo je to osamdeset druge, potkraj leta, imali smo vežbu…,,

Bilo je to osamdeset druge potkraj ljeta kada me majka iz Crne Gore dovela kod sebe u sarajevsko predgrađe jer sam trebala poći u školu. Crvenokosa se trudila neopisivo, skockala me je za prve školske dane, i kao biljeg makovog cvijeta, sve čega bi se dotakla poprimalo bi crvenu boju. I moje cipele, i moja đačka torba, i haljina, i mala suknja plisirka. Samo su mašne u kosi bile bijele, sa crvenim tačkicama. I razlikovala sam se po nečemu od ostale djece. To što je moja majka bila prokleta na purpurne nijanse donekle jeste doprinjelo tome, ali ja sam osjećala neku drugu razliku koja se melanholično razljevala po mojoj djetinjoj duši i patila sam za svojim južnim zmajevima iz Crne Gore pod čijim sam krilima disala čistu ljubav. Nikoga nisam poznavala, čak ni put do škole, i bila sam toliko stidljiva da sam jedva pred učiteljicom izgovorila svoje ime. Njegovo ime niko nije spominjao, sve do onog dana kada sam u školi trebala odgovoriti na pitanje ,,zanimanje oca,, Ima nešto surovo u sedmogodišnjoj djeci, nešto što je specifično od kad se djeca djecom zovu, a to je neka njihova urođena intuicija i sklonost ka zadirkivanju i grebanju i najmanje ranice koju skrivenu nosiš ispod kože. Svi su znali da nemam oca, svi su znali da su roditelji rastavljeni, i podsmješljivim frazama, nakon mog odgovora zanimanje oca ,,vojno lice,, vršili su desant na moje malo uplašeno srce. Samo Ona nije. Zvala se Elma, i osim mjesta u klupi dala mi je i svoje srce koje sam čuvala na dlanu, hvatajući se za tu dobrotu kad god bi me spotakli. Pomogla mi je da se uklopim, da se suočim sa strahovima, i dan za danom pričala sam sve više i sve glasnije. Škola je bila pored ceste, ispred je bila ograda na kojoj smo redovno visili kao djeca, poslije časova. One su čekale da cestom prozuji Čola, i da mu do besvjesti mašu i šalju poljupce. Ja sam svaki dan čekala svog oca. Zvono koje bi označilo kraj časova, zazvonilo bi moju nadu ,,možda danas bude ispred škole,, i izlijetala bih usplahirenog srca i istom brzinom ga smirivala pred školskim dvorištem u kojem se nikad nije pojavio. Nada bi onda postala tek pospana ptica, a ja bih svaki put vješto uspjevala da sakrijem svoje razočarenje. Tu je bila Elma, bilo je smjeha na pretek, i samo jedna cigla iz slastičarne poravnala bi dan i pretvorila ga u roze. I niko nije znao da sam mu se potajno nadala. Nosila sam tu nadu i tu tajnu mudro skrivenu dugo, dugo godina…

,,Rekla si mi da voliš Andrića,,
,,Volim, i ne znam kako da Vam to opišem, pisala sam gimnazijalcima maturske radove na sve moguće teme iz njegovih djela, na fakultet sam primljena lako. Bila sam prva na prijemnom. Nakon analize Ex Ponta, ponuđeno mi je da studiram književnost, ali se majka plašila da prolazim kroz koridor od unproforskih ćebadi na putu do fakulteta, znate pucalo se jako devedeset četvrte, pa sam odustala od te svoje najveće ljubavi,,

I ne vidjeh žal na licu starog vojnika, ne vidjeh ni na trenutak da ga je potreslo saznanje da sam tih ratnih godina bila tek ptiče koje je bilo poletilo toliko visoko iznad svih ispaljenih metaka. Nije se javio. Ni jednom. Rat je trajao više od četiri godine. Nije mu bilo važno gdje sam i jesam li živa, pa je bilo čudo  za očekivati da mu bude važno bilo šta drugo. 
Pomislila sam ,,o Ivo, spasi malo trenutak, daj neku mudrost da objasnim ovu površnost i hladnoću,, i javila mi se spasonosna ideja.
,,Predlažem da mi odemo u Višegrad, tamo je most, tamo imate uspomene, i tamo ima lijepih mjesta za šetnju i razgovor,,
,,Blizu je, tek nekih pola sata, Drina je najzelenija u ovo doba godine…šta Vi mislite?,,
,,Divno Ana, slažem se, naći će mo neko prenoćište a i čuo sam da je Kusta napravio cijeli jedan gradić, sigurno to vrijedi pogledati,,
,,Potrudio se Profesor, učini vam se na trenutke da se Dubrovnik preselio na obalu Drine,,
U sebi sam pomislila ,,samo da se dokopam Bosne, tu ću biti na svom terenu, možda se i odvažim da ga pitam sva ona pitanja koja su mi bubnjala u sljepoočnicama već nekoliko sati...,,

Nastaviće se ...nekad negdje...
...
Zapravo, napisala sam jednu pjesmu. Poslala je negdje prvi put u životu. Prošla je zapaženo. Polako sam godinama urušavala svaku pomisao da imam pravo na neki san. Ostale su riječi. One koje sam naučila vrlo davno kako bih se mogla razračunati sa samom sobom. 
Stajali smo On i ja na ovom mostu. Pričao je o Dječaku...bez prestanka..onom kojeg je volio i sa kojim je bio cijeli život...proveden bez mene...
Ja sam ćutala...i smišljala Ovu Pjesmu...

Dječakov Most

Ivo Brate...kud god da krenem tvoje me staze prate

U kasne sate zamišljam crne ate kako odnose dijete
Dok preko Drine skrušeni oblaci lete
Nazirem majku što tihim glasom izgovara molitvu
,,nek' mi ga vrate, nek' mi ga vrate,,

Ivo Brate...nižem tako ponoćne sate
A iz sedrenih dubina vilinskim kapima iz mojih očiju kapa Drina
Iz otrgnutih grudi,  onih ranjenih majčinih dubina
Prostre se djetinji vapaj ,,ne daj me majko jedina,,

Ne daj me Vilo Mila
Da mi srce skameni tuđa velika sila
Da me odvede od tvojih bregova
Da mi zaboravom tijelo prekrije
Da ne znam da li si ikad stvarna i bila
Da mi sirotinjstvo uzme Bijela Akča Begova
Tvoja mi je  ljubav na ovom svijetu jedina svila
Drinom si me majko umila

Ivo Brate...tvoja me lica poput duhova prate
Svaki sam lik stoput  odživjela
Kad bi suze mogle da te vrate
Da ti kažem samo...
Dječaka sam jedva preživjela

Ivo Brate...ostanem tako sate zamišljajući predjele i
Tragove malih stopala koja odlaze da se ne vrate
Utisnuta  u sjećanja ove kaldrme bijele
Vilinskom pređom košulju tkanu
U zavežljaju koru hljeba...malo drhtavo srce
I onu suzu majčinu što krvavom kapljom
U zelenu Drinu kanu

Otvori kapiju Ivo...
Pa pogledaj s' Nebeskih Vrata
Sve je još tako živo
Tvoj  biljeg zauvijek utisnut je
U besjedu ovoga grada

Miješaju se tako vijekovi i lica
Iskri se mjesečevim srebrom bijela ulica
Al' onom stazom starom
Zajedno sa Neimarom
Katkad promakne lik dječaka
Što je Odanici Suzi izgradio onaj most
Koji ga je odveo zauvijek u Nebesku Visost.



Nema komentara: