Opis

Nešto što liči na priče i pjesme...refleksije i fragmenti. Nastao na nagovor prjatelja koji misli da svijet gledam kroz ružičaste naočale. Za kaznu što tako misli, zadužen je da briše (redovno) Onog Atoma kad se dotični prikaže na dnu bloga, koji sam usput jedva napravila jer o blogovima pojma nemam.

Namijenjen je svima onima koji u predjelu srca skrivaju paperje. Ako neko i zaluta tu...dočekaće ga samo krila, par svilenih buba i jedna vila koju je naučila Mila da se ljepše živi i diše, ako se vole ljudi i ako se po neko zrno te ljubavi u zvijezde zapiše...

srijeda, 9. svibnja 2018.

Deveti Maj. Dan Pobjede. Jedan Oficir I Njegova Kćer



Kažu mi prijatelji kako je lijepo što pamtim samo lijepe stvari. Pamtim i one manje lijepe, samo im ne dozvoljavam da postanu pripovjetka. U stvari...pamte se samo trenuci, koji su po nečemu, stavili žig na izvrnutu stranu kože na način da ostane trajna tetovaža koju samo ti vidiš i bilo da je grebeš ili prekrivaš katkad, otarasiti je se ne možeš. Ako se dublje zagledaš u nju, zavrte ti se godovi sjećanja, i začas se nađeš u nekom svečarskom maju, u kojoj ti majka pegla bijele svilene mašne i istu takvu košulju, i iz potiha plače, misleći da je ne vidiš, a plače prokletinja jer si ti još maleno i drhtavo lane, s čijim su se strahom poigrali, i ideš, svjesno toga, pred oči onog drugog roditelja što te izigrao..i tebe i njenu ljubav a ona ne može da te prati jer mora da dežura na poslu. A ti, svakog praznika, k'o za inat postaješ raspjevani slavuj koji nema nikog svog u publici, pa svojim onda prisvojiš tetu iz komšiluka il' razrednika tražeći te oči u prepunoj dvorani, kao da je u njima sva snaga i svo pripadanje ovoga svijeta,  jer te oči onog drugog roditelja izbjegavaju godinama  Hej, pamtim ja i još neke majeve čudotvorce, ali eto jedan je ostao da se pretpostavi zbog jedne neznane Jelene iz pjesme. Junakinje. Ostao je zbog toga što si i ti izašao kao junak iz njega, jer si stisnuo petlju...pustio glas...prelomio strah...i jer si shvatio da je zauvijek i samo tvoj onaj ko odagna sve što tjeskobno navali na tvoju dušu. U Toj Kasarni bili su: jedan heroj i jedna kukavica. Od čovjeka.
Ovo je sjećanje...na oboje...i na Dan Pobjede.

Škola se zvala 9 Maj. Devetog maja osamdeset druge saznala sam da će biti Moja. 
Svakog devetog maja bile su svečanosti.
U te bijele mašne i košulje stalo je više ,,Čistote,, nego što bi sada stalo u cijeli ovaj pokvareni svijet, sve da ga bijelom cijelog pokriju.
Devetog maja osamdeset šeste u kasarni Maršal Tito, među oficirima bio je i Moj Otac. Prvo sam virila pa onda drhtavih nogu izašla iza zavjese. Ćutao je, negdje u polumraku svečane sale.

 Bilo je lakše da me ne prepozna, jer da me je prepoznao morao bi me i zagrliti...a to se nije uklapalo u protokol...ni Devetog Maja, ni naših života...
Kugla u grlu i paraliza svega...gleda me Igor dok prebira po žicama, bistre mu se oči i pogledom govori ,,Hajde...kreni, možeš ti to,, 

Šapće mi prve riječi :

,,Bude je naše ljubavi i rijeka Bosna ledena
Kraj jednog bijelog kamena zaspala mlada Jelena...,,


I pjevala sam...
I vrcave su kaplje padale iz mojih očiju dok mi se razrednik gušio iza iste one zavjese od crvenog pliša...
Ne mogu se sjetiti autora pjesme, znam samo da je bila Moja Najteža. 

I nije baš svaka pobjeda laka.
Školo..srećan ti tvoj dan!
Antifašisti, srećan vam Dan Pobjede. Ovim drugim...opet ćemo vas pobijediti...
Ja odoh da nazovem Svog Oca...sad kad se više ne krijem iza zavjesa i kad sam naučila kako da mu ispričam neke najteže pjesme...


     Frida


Nema komentara: