Opis

Nešto što liči na priče i pjesme...refleksije i fragmenti. Nastao na nagovor prjatelja koji misli da svijet gledam kroz ružičaste naočale. Za kaznu što tako misli, zadužen je da briše (redovno) Onog Atoma kad se dotični prikaže na dnu bloga, koji sam usput jedva napravila jer o blogovima pojma nemam.

Namijenjen je svima onima koji u predjelu srca skrivaju paperje. Ako neko i zaluta tu...dočekaće ga samo krila, par svilenih buba i jedna vila koju je naučila Mila da se ljepše živi i diše, ako se vole ljudi i ako se po neko zrno te ljubavi u zvijezde zapiše...

petak, 18. svibnja 2018.

Bajalica, Azra i Ja



A vrijeme ide dalje. Samo poneka pjesma slaže. U sve moje odaje sleti ptica. 
Promiču lica....Konfuzno još tražim izlaz kad me neko pita koji je tvoj čarobni broj...
Onaj kojim brojim fragmente sjećanja i lovim ih kao leptire prizivajući i pri tom čvrsto ,,žmireći,, baš one koji su me odredili. Ne zovem se Mara. Al' kao da je to važno...I kad ih ulovim, uspijem ponovo da proživim taj dan i da oživim sva ta lica koja su ga nastanjivala. I ne budem tužna. Budem srećna.
Naučila sam valjda Bajalicu. I bilo je i vrijeme...



Nedjelja je...

Ona me budi...
,,Ustani Maro, blago meni, zar da ti dan u spavanju prođe, doručak je na stolu,, 
Ustajem, raščupane kose i grlim je. Uvijek mi je važnije bilo da je prvo zagrlim pa tek onda da se umijem, jer samo tako, izašla iz sna, mogla sam da poberem sve one leptire nježnoće s njenih ramena kako bi ih sledeće noći mogla sanjati. 

,,Napadalo Maro snijega sila. Zvao Galeb juče na posao, pita jesu li zaključene ocjene, da dolazi po tebe, rekla sam doći ćeš sama, no se bogomi Śekiram dal' će put biti prohodan,,

Zaključene su, jašta su, zaključujem još i to da ne trebam ni pomišljati da će me, ikad iko, od ove gorštačke familije nazvat' pravim imenom. Zaključujem i da me ne brine sniježna prepreka, jer Centri vazda porastu krila preko Romanije kad sunce brilijantima zacakli snijeg, a i nema te sile u Vaseljeni koja će razdvojit' Bosnu i Crnu Goru pogotovo ne nešto što se tako lako topi. 
Mnogo godina kasnije, kada su se stvarno razdvojile, okopnile su i moje nade, ali ne i potreba da svijet i snijeg gledam drugačijim očima. 

,,Da ja onda pobjegnem sjutra iz škole,, 
,,Pitaj Azru,, odgovara. 
Mislim se u sebi, uhh pitaj je ti, da vidiš kako je kad te ,,žuta-ljuta,, prostrijeli pogledom od sto otrovnih strijelaca, al' ne brinem se puno, znam da će, nakon što me izrezili do sto visokih tonova, reći ,,idi, nisi na vrijeme ni došla,, 
Tim ni malo suptilnim ,,spuštanjem,, ponizila bi me samo do onog dna koje dijete može spoznati, ali se nisam obazirala na crvenilo u obrazima, jer sam imala cilj dočepati se još nekih zagrljaja u pradomovini, prebrojat' i izljubit' đedovu jagnjad i još 30 narednih dana ne zvati se svojim imenom. A Azra. Bila je moja razrednica. Bila je breza lelujava, koja se visokim tonovima svoga glasa branila od visokih emocija koje je nosila u svom srcu, strogo vodeći računa da niko ne spozna kakvom dobrotom trepere njene grane. Ličila je pomalo na Merlin Monro nekim čudom zalutalu u naše malo mjesto i u Maj u kojem je učila djecu , škrto braneći teoriju o strogoći i divnoći... i sviđala se mom starijem bratu.

Razmišljajući tako kako da izvedem svoj prijeraspustni bijeg iz škole, sklapala sam djeliće slagalice ,,ljudi oko mene,, uz vječitu inspiraciju ,,Đerdana,, sa radija, silom nametnutu od strane moje majke koja je sigurno bila zaljubljena i u repertoar i u glas Envera Šadinlije. 
I sve bi se lijepo sklopilo, Centro bi mogao da krene, ja bih mogla i da se ne zovem kako se zovem, mogla bih i pregaziti zavijane djelove Romanije, obučena silnim brošurama ,, Titovim stazama revolucije,, samo jedno nikako nisam mogla uklopiti a da me ne zaboli ono malo podvojeno srce u koje je moglo stati sve samo ne Njene Suze ..kad krenem.. 
Smišljala sam taktike, bajalice, savijala dva prsta iza leđa, al' ništa nije vrijedilo...Na mojim nogama cupkale crvene čizme od sedam milja, gledala vozača koji bi bio zadužen da pazi na mene kao rod rođeni sa nadom da će me on spasiti, da će je zapričati, da će bus krenuti prije nego li joj zadrhti brada..al' nema šanse..jedan brzi ovlaš pogled i pred mojim očima bi se prostrlo ono mahanje koje ispraća na sto godina samoće ...i suze . Kad poteku iz onih bademastih očiju , svaki potok koji formiraju, potopi ne samo Malo Ludo Biće već i cijeli svijet...Nisam to tad znala objasniti..a nisam mogla, onako srećna što idem Svojim Zmajevima ni zaplakati...samo bi me glas izdao, pa bih se sve do Zelengore učila ponovo pričati...isprva komunicirajući samo očima sa veselom bratijom studentima koji su januarom napuštali Sarajevo jedva čekajući da mu se vrate..isto kao i ja...
Bajalica se zvala ,,Nemoj bona plakat,, 
Ona se zvala Mila...
Život sa Njom zvao se Sreća...
Ova priča se zove Kazna...
Jer sam kažnjena da je se svaki put sjetim kako stoji na autobuskoj stanici i kako mene i Centru ispraća...sa suzama, i ako luda zna da cu se vratiti oko petog februara ...taman nekoliko dana da zakasnim u školu i iznerviram Azru...
Nije bilo pošteno da me ostavi u februaru, kad sam se već ja Njoj svakoga vraćala ...ali to je već neka druga priča...

Nema komentara: