Opis

Nešto što liči na priče i pjesme...refleksije i fragmenti. Nastao na nagovor prjatelja koji misli da svijet gledam kroz ružičaste naočale. Za kaznu što tako misli, zadužen je da briše (redovno) Onog Atoma kad se dotični prikaže na dnu bloga, koji sam usput jedva napravila jer o blogovima pojma nemam.

Namijenjen je svima onima koji u predjelu srca skrivaju paperje. Ako neko i zaluta tu...dočekaće ga samo krila, par svilenih buba i jedna vila koju je naučila Mila da se ljepše živi i diše, ako se vole ljudi i ako se po neko zrno te ljubavi u zvijezde zapiše...

utorak, 29. svibnja 2018.

Sve Će To Mila Moja Prekriti Ruzmarin, Snjegovi I Šaš





I nemoj  ...kad sve prođe reći  ,,a moglo je bolje,,

Jest al' u klincu. Tavoriš život kao razvučenu glistu zgaženog repa više od dvije decenije sav nabrekao od kiše metaka koja ti još uvijek zvoni u glavi i ako je rat davno završen.

Pristaješ al' ne u pristaništa, već u šablon koji je iscrtan i nametnut  unezvjerenom društvu koje je, boreći se za predjele i slobodu, postalo zatvorena kutija prilično bijednog sadržaja.

Ustaješ, oblačiš se, raspremaš  u radnu odjeću, odrapiš sve prekovremene satnice poklopljen slonovskim ušima jer imaš posao. Kad dođeš kući iza škripave vratnice čekaju te svi a niko te stvarno ne treba.

Kupuješ al' ne stvari, već samo prstohvate osjećanja, osmjeha, i ljepote i uzalud daješ sebe.
Ismijanom, ostanu ti samo slane rane i slonovsko odlazeće dupe od tuđe dobrote.

Prodaješ a nigdje ništa ne naplaćuješ dok se đavli oko tebe baškare loveći ti suze izdajice. Izigranom, ostanu ti samo ruže ,,sa dva smiješna trna,, da te bodu u predjelu gdje si jednom srce sanjao.

Gubiš rođene što predano i redom odlaze da se poklone zvijezdama, pa se poslije godinama liječiš hvatajući se za tuđe ruke kao ljuljaške, a one te odbace toliko daleko da poslije hodaš sav izubijan  i krnjav dok te ima.

Pamtiš samo prve korake, svi kasniji postaju samo klecanja jer više nema kaldrma za tvojih zlatnih nanula.

Ljubiš usnama u koje ti lukave zube zariju, pa poslije sav ispucaš od krvi mraznog decembra koji bi da te trajno nastani.

Daješ i daješ a nikad i ništa ne dobijaš. Na prazne dlanove ne slijeću ni ptice, nit ljepše duše iko razumije.

I nemoj reći...kad sve prođe...
,,A moglo je bolje,,
Da je moglo bilo bi, da je htjelo dalo bi.

Zato imaj sebe takvog kakav jesi, Zgužvanog I Ludog Gatara. Prihvati Cara I Vidara.
Zapravo Traješ Dok Daješ...
I ne pitaj se više čime od sebe da se braniš
Upali radio...Ima nečeg magičnog kad se frekvencije izmiješaju s' vinima.
Pokušaj još jednom ljubav da daš...
,,Sve će to, i onako, Mila Moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš...

nedjelja, 27. svibnja 2018.

,,Spring Waltz,, I Čuvaj Mi Se Djevojčice





 ,,Ne postoje jednostavni odlasci, kad se spetljaš s ' riječima i Šopenom u trenutku.
Obezvrijedila je sve brendirane i sve markirane ovog strašnog savremenog doba i zasijala mi kao zvjezdica na večernjem nebu...i gle čuda, samo sam je o nebu i učila,,

Da li sam joj bajkama koje je slušala dok je bila sasvim mala zatrovala djetinju dušu na vječno pripadanje Ovim Čudnim, Neprilagođenim I Pogrešnim Sentimentima Obojenim pitala sam se dok smo se vozile kroz suton. Koliko će joj to donijeti borbe i bezrazložnog neshvatanja znala sam. Čitav svijet je pretvoren u sjenku nedostojnu povjerenja. Jedno sam znala...Lavče je odraslo. Stisnulo zube i petlju i ostavilo za sobom daleko i svoje prethodnike i svoje savremenike. 
Sve jezike kojim govori opet ne mogu sakriti one male odaje koje sve govore o tananim bićima  i džinovima. Ovog mi je zalaska sunca pokazala da se svako od nas nastavlja kroz nekog drugog, i da geni nemaju nikakve veze sa tim. Nisu sve djevojčice imale očeve i ne moraju zbog toga biti iste, ali koju god su dograbile Lavice vazda će vući na ponosno divlje skrivajući vrlo vješto one repove zvijezda za koje su se zakačile i koje će uvijek biti nedokučive onom ogrezlo prosječnom nastanjenom u većini.

Postavljala sam pitanja, na trenutak se moleći u sebi da da pogrešan odgovor. Ali šašavica ni jedno nije promašila, niti jedan odgovor.. bar zarad sopstvenog spasa. 
A broj stopala...dječiji. Kako su se samo usudila preći sve te grebave putanje. Usput su navratila po doktorsku disertaciju i nagledalo se Sarajevo svakavih patuljaka al' ovakvih nije često. Oči Sijavice Od Svitaca zagledane kroz izlog ,,Franz & Sophie,, mnogo dalje od Petrakijine...i još više. Čak do onih egzotičnih predjela iz kojih su potekle čudesne travke.

Čuvaj Mi Se Djevojčice. 
Plaši me onaj ,,Spring Waltz,, koji je krenuo nonšalantno sa stika odmah kada je i ,,auto,, krenulo,  i gle, nije me začudilo od kud baš ta melodija ni to što si rekla:
,,Kako bih sad da se negdje odvezemo do kraja svijeta i budemo lude,,

Poput zvjerke budi, kad već zvjerke liječiš. Neobično Obična moja djevojčice, svijet je tek Mala Bogda, Veliki Zagrljaj i ništa više.
Kad si ono dovela svoju drugaricu u naše male mjesto a svi blenuli poput ludaka u njeno tamno lice i bijele zube, zadala si mučevan zadatak svim rasistima koji su nikli iz primitivnog sjemena misleći kako je voda samo ova koja teče.
Izgradila si ti svoju Nojevu Barku tim malim rukama i velikim srcem i svega je u nju stalo. Sve ono što si sama skupljala po suncu i vjetrometinama. I ne znaš koliko si postala skupa naspram svih jeftinih.
Čuvaj Mi Se Djevojčice...kad budeš trčala diši duboko. Pohvataj sve te svoje avione, nebo je i onako tvoje.
 Džinovski ćeš mi nedostajati.
Pahuljasto se nametni tom suncu, ne hodaj po vrelom pijesku, zavoli pjege.
Budi to što jesi...ne može takva kao ti baš svakom da se desi.
Ja ću čekati razglednicu na portugalskom i bdjeću nad tragom malih stopala što velike otiske ostavljaju..gdje god dođu...
I ne boj se Lava, kad već lavlje srce imaš...


.






utorak, 22. svibnja 2018.

Na Putu Svile




Praznik je. Vrijeme za  želju i radostan dan
Želim  Ti sve…a sve je meni kad smo zajedno
Kao zrno pješčanog sata u mom oku ističeš
U kalupu vrata Svilena Buba…šapćem joj nije mi svejedno
Da tebi  ne pripada, ja ničega nemam
Svilena Bubo… kakvom me to svilom dotičeš

Stigla zima s  mrzlinama, s hordama pahulja se svađam
Vrišteći u oči upadaju, u zjenice se gnijezde, kao ptice
Kao da je nebu svejedno to što te stalno ne gledam
Kao da je meni lako to što  ljubav pogađam
Kao da ne prepoznajem nježnoće lice
Kroz  ambise svile propadam

Kotrljaju se dvije narandže s Albertove pijace
Mirišu na davno opjevane kiše
Al  to su kiše nekog drugog grada
Pamtim mu samo ulice i tvoje lice
Dok istok i zapad izgovaram tiše
Svilena Bubo  gdje si mi sada

Želim Ti sve…praznik već nastaje…
Pahulje,narandže  i ptice …sjećanja sitnice
U Ponoć Bajke Moja Buba Leptir Postaje
Osjećam…slijeće mi na lice.

ponedjeljak, 21. svibnja 2018.

Dječakov Most



Pričao je o vježbi vojnog desanta u Višegradu, na Drini i kako je tad spasio nekog mladog vojnika koji se davio u velikoj vodi pa osvanuo u novinama poput kakvog heroja, a moje su misli lutale i sjetila sam se koliko sam dana provela u osnovnoj školi sanjareći o njemu, i koliko sam se puta nadala da će baš taj dan, kada se završe časovi, biti ispred škole, da će me čekati. Dok je on glumio heroja u nekom svom životu, snovi njegove djevojčice su bili baš skromni. Blago ocu junaku, bar neke je izbjegao. Blago i kćeri, neke je zauvijek zakopala u tajna skrovišta da ih nikad više ne nađe.

,,Bilo je to osamdeset druge, potkraj leta, imali smo vežbu…,,

Bilo je to osamdeset druge potkraj ljeta kada me majka iz Crne Gore dovela kod sebe u sarajevsko predgrađe jer sam trebala poći u školu. Crvenokosa se trudila neopisivo, skockala me je za prve školske dane, i kao biljeg makovog cvijeta, sve čega bi se dotakla poprimalo bi crvenu boju. I moje cipele, i moja đačka torba, i haljina, i mala suknja plisirka. Samo su mašne u kosi bile bijele, sa crvenim tačkicama. I razlikovala sam se po nečemu od ostale djece. To što je moja majka bila prokleta na purpurne nijanse donekle jeste doprinjelo tome, ali ja sam osjećala neku drugu razliku koja se melanholično razljevala po mojoj djetinjoj duši i patila sam za svojim južnim zmajevima iz Crne Gore pod čijim sam krilima disala čistu ljubav. Nikoga nisam poznavala, čak ni put do škole, i bila sam toliko stidljiva da sam jedva pred učiteljicom izgovorila svoje ime. Njegovo ime niko nije spominjao, sve do onog dana kada sam u školi trebala odgovoriti na pitanje ,,zanimanje oca,, Ima nešto surovo u sedmogodišnjoj djeci, nešto što je specifično od kad se djeca djecom zovu, a to je neka njihova urođena intuicija i sklonost ka zadirkivanju i grebanju i najmanje ranice koju skrivenu nosiš ispod kože. Svi su znali da nemam oca, svi su znali da su roditelji rastavljeni, i podsmješljivim frazama, nakon mog odgovora zanimanje oca ,,vojno lice,, vršili su desant na moje malo uplašeno srce. Samo Ona nije. Zvala se Elma, i osim mjesta u klupi dala mi je i svoje srce koje sam čuvala na dlanu, hvatajući se za tu dobrotu kad god bi me spotakli. Pomogla mi je da se uklopim, da se suočim sa strahovima, i dan za danom pričala sam sve više i sve glasnije. Škola je bila pored ceste, ispred je bila ograda na kojoj smo redovno visili kao djeca, poslije časova. One su čekale da cestom prozuji Čola, i da mu do besvjesti mašu i šalju poljupce. Ja sam svaki dan čekala svog oca. Zvono koje bi označilo kraj časova, zazvonilo bi moju nadu ,,možda danas bude ispred škole,, i izlijetala bih usplahirenog srca i istom brzinom ga smirivala pred školskim dvorištem u kojem se nikad nije pojavio. Nada bi onda postala tek pospana ptica, a ja bih svaki put vješto uspjevala da sakrijem svoje razočarenje. Tu je bila Elma, bilo je smjeha na pretek, i samo jedna cigla iz slastičarne poravnala bi dan i pretvorila ga u roze. I niko nije znao da sam mu se potajno nadala. Nosila sam tu nadu i tu tajnu mudro skrivenu dugo, dugo godina…

,,Rekla si mi da voliš Andrića,,
,,Volim, i ne znam kako da Vam to opišem, pisala sam gimnazijalcima maturske radove na sve moguće teme iz njegovih djela, na fakultet sam primljena lako. Bila sam prva na prijemnom. Nakon analize Ex Ponta, ponuđeno mi je da studiram književnost, ali se majka plašila da prolazim kroz koridor od unproforskih ćebadi na putu do fakulteta, znate pucalo se jako devedeset četvrte, pa sam odustala od te svoje najveće ljubavi,,

I ne vidjeh žal na licu starog vojnika, ne vidjeh ni na trenutak da ga je potreslo saznanje da sam tih ratnih godina bila tek ptiče koje je bilo poletilo toliko visoko iznad svih ispaljenih metaka. Nije se javio. Ni jednom. Rat je trajao više od četiri godine. Nije mu bilo važno gdje sam i jesam li živa, pa je bilo čudo  za očekivati da mu bude važno bilo šta drugo. 
Pomislila sam ,,o Ivo, spasi malo trenutak, daj neku mudrost da objasnim ovu površnost i hladnoću,, i javila mi se spasonosna ideja.
,,Predlažem da mi odemo u Višegrad, tamo je most, tamo imate uspomene, i tamo ima lijepih mjesta za šetnju i razgovor,,
,,Blizu je, tek nekih pola sata, Drina je najzelenija u ovo doba godine…šta Vi mislite?,,
,,Divno Ana, slažem se, naći će mo neko prenoćište a i čuo sam da je Kusta napravio cijeli jedan gradić, sigurno to vrijedi pogledati,,
,,Potrudio se Profesor, učini vam se na trenutke da se Dubrovnik preselio na obalu Drine,,
U sebi sam pomislila ,,samo da se dokopam Bosne, tu ću biti na svom terenu, možda se i odvažim da ga pitam sva ona pitanja koja su mi bubnjala u sljepoočnicama već nekoliko sati...,,

Nastaviće se ...nekad negdje...
...
Zapravo, napisala sam jednu pjesmu. Poslala je negdje prvi put u životu. Prošla je zapaženo. Polako sam godinama urušavala svaku pomisao da imam pravo na neki san. Ostale su riječi. One koje sam naučila vrlo davno kako bih se mogla razračunati sa samom sobom. 
Stajali smo On i ja na ovom mostu. Pričao je o Dječaku...bez prestanka..onom kojeg je volio i sa kojim je bio cijeli život...proveden bez mene...
Ja sam ćutala...i smišljala Ovu Pjesmu...

Dječakov Most

Ivo Brate...kud god da krenem tvoje me staze prate

U kasne sate zamišljam crne ate kako odnose dijete
Dok preko Drine skrušeni oblaci lete
Nazirem majku što tihim glasom izgovara molitvu
,,nek' mi ga vrate, nek' mi ga vrate,,

Ivo Brate...nižem tako ponoćne sate
A iz sedrenih dubina vilinskim kapima iz mojih očiju kapa Drina
Iz otrgnutih grudi,  onih ranjenih majčinih dubina
Prostre se djetinji vapaj ,,ne daj me majko jedina,,

Ne daj me Vilo Mila
Da mi srce skameni tuđa velika sila
Da me odvede od tvojih bregova
Da mi zaboravom tijelo prekrije
Da ne znam da li si ikad stvarna i bila
Da mi sirotinjstvo uzme Bijela Akča Begova
Tvoja mi je  ljubav na ovom svijetu jedina svila
Drinom si me majko umila

Ivo Brate...tvoja me lica poput duhova prate
Svaki sam lik stoput  odživjela
Kad bi suze mogle da te vrate
Da ti kažem samo...
Dječaka sam jedva preživjela

Ivo Brate...ostanem tako sate zamišljajući predjele i
Tragove malih stopala koja odlaze da se ne vrate
Utisnuta  u sjećanja ove kaldrme bijele
Vilinskom pređom košulju tkanu
U zavežljaju koru hljeba...malo drhtavo srce
I onu suzu majčinu što krvavom kapljom
U zelenu Drinu kanu

Otvori kapiju Ivo...
Pa pogledaj s' Nebeskih Vrata
Sve je još tako živo
Tvoj  biljeg zauvijek utisnut je
U besjedu ovoga grada

Miješaju se tako vijekovi i lica
Iskri se mjesečevim srebrom bijela ulica
Al' onom stazom starom
Zajedno sa Neimarom
Katkad promakne lik dječaka
Što je Odanici Suzi izgradio onaj most
Koji ga je odveo zauvijek u Nebesku Visost.



petak, 18. svibnja 2018.

Bajalica, Azra i Ja



A vrijeme ide dalje. Samo poneka pjesma slaže. U sve moje odaje sleti ptica. 
Promiču lica....Konfuzno još tražim izlaz kad me neko pita koji je tvoj čarobni broj...
Onaj kojim brojim fragmente sjećanja i lovim ih kao leptire prizivajući i pri tom čvrsto ,,žmireći,, baš one koji su me odredili. Ne zovem se Mara. Al' kao da je to važno...I kad ih ulovim, uspijem ponovo da proživim taj dan i da oživim sva ta lica koja su ga nastanjivala. I ne budem tužna. Budem srećna.
Naučila sam valjda Bajalicu. I bilo je i vrijeme...



Nedjelja je...

Ona me budi...
,,Ustani Maro, blago meni, zar da ti dan u spavanju prođe, doručak je na stolu,, 
Ustajem, raščupane kose i grlim je. Uvijek mi je važnije bilo da je prvo zagrlim pa tek onda da se umijem, jer samo tako, izašla iz sna, mogla sam da poberem sve one leptire nježnoće s njenih ramena kako bi ih sledeće noći mogla sanjati. 

,,Napadalo Maro snijega sila. Zvao Galeb juče na posao, pita jesu li zaključene ocjene, da dolazi po tebe, rekla sam doći ćeš sama, no se bogomi Śekiram dal' će put biti prohodan,,

Zaključene su, jašta su, zaključujem još i to da ne trebam ni pomišljati da će me, ikad iko, od ove gorštačke familije nazvat' pravim imenom. Zaključujem i da me ne brine sniježna prepreka, jer Centri vazda porastu krila preko Romanije kad sunce brilijantima zacakli snijeg, a i nema te sile u Vaseljeni koja će razdvojit' Bosnu i Crnu Goru pogotovo ne nešto što se tako lako topi. 
Mnogo godina kasnije, kada su se stvarno razdvojile, okopnile su i moje nade, ali ne i potreba da svijet i snijeg gledam drugačijim očima. 

,,Da ja onda pobjegnem sjutra iz škole,, 
,,Pitaj Azru,, odgovara. 
Mislim se u sebi, uhh pitaj je ti, da vidiš kako je kad te ,,žuta-ljuta,, prostrijeli pogledom od sto otrovnih strijelaca, al' ne brinem se puno, znam da će, nakon što me izrezili do sto visokih tonova, reći ,,idi, nisi na vrijeme ni došla,, 
Tim ni malo suptilnim ,,spuštanjem,, ponizila bi me samo do onog dna koje dijete može spoznati, ali se nisam obazirala na crvenilo u obrazima, jer sam imala cilj dočepati se još nekih zagrljaja u pradomovini, prebrojat' i izljubit' đedovu jagnjad i još 30 narednih dana ne zvati se svojim imenom. A Azra. Bila je moja razrednica. Bila je breza lelujava, koja se visokim tonovima svoga glasa branila od visokih emocija koje je nosila u svom srcu, strogo vodeći računa da niko ne spozna kakvom dobrotom trepere njene grane. Ličila je pomalo na Merlin Monro nekim čudom zalutalu u naše malo mjesto i u Maj u kojem je učila djecu , škrto braneći teoriju o strogoći i divnoći... i sviđala se mom starijem bratu.

Razmišljajući tako kako da izvedem svoj prijeraspustni bijeg iz škole, sklapala sam djeliće slagalice ,,ljudi oko mene,, uz vječitu inspiraciju ,,Đerdana,, sa radija, silom nametnutu od strane moje majke koja je sigurno bila zaljubljena i u repertoar i u glas Envera Šadinlije. 
I sve bi se lijepo sklopilo, Centro bi mogao da krene, ja bih mogla i da se ne zovem kako se zovem, mogla bih i pregaziti zavijane djelove Romanije, obučena silnim brošurama ,, Titovim stazama revolucije,, samo jedno nikako nisam mogla uklopiti a da me ne zaboli ono malo podvojeno srce u koje je moglo stati sve samo ne Njene Suze ..kad krenem.. 
Smišljala sam taktike, bajalice, savijala dva prsta iza leđa, al' ništa nije vrijedilo...Na mojim nogama cupkale crvene čizme od sedam milja, gledala vozača koji bi bio zadužen da pazi na mene kao rod rođeni sa nadom da će me on spasiti, da će je zapričati, da će bus krenuti prije nego li joj zadrhti brada..al' nema šanse..jedan brzi ovlaš pogled i pred mojim očima bi se prostrlo ono mahanje koje ispraća na sto godina samoće ...i suze . Kad poteku iz onih bademastih očiju , svaki potok koji formiraju, potopi ne samo Malo Ludo Biće već i cijeli svijet...Nisam to tad znala objasniti..a nisam mogla, onako srećna što idem Svojim Zmajevima ni zaplakati...samo bi me glas izdao, pa bih se sve do Zelengore učila ponovo pričati...isprva komunicirajući samo očima sa veselom bratijom studentima koji su januarom napuštali Sarajevo jedva čekajući da mu se vrate..isto kao i ja...
Bajalica se zvala ,,Nemoj bona plakat,, 
Ona se zvala Mila...
Život sa Njom zvao se Sreća...
Ova priča se zove Kazna...
Jer sam kažnjena da je se svaki put sjetim kako stoji na autobuskoj stanici i kako mene i Centru ispraća...sa suzama, i ako luda zna da cu se vratiti oko petog februara ...taman nekoliko dana da zakasnim u školu i iznerviram Azru...
Nije bilo pošteno da me ostavi u februaru, kad sam se već ja Njoj svakoga vraćala ...ali to je već neka druga priča...

utorak, 15. svibnja 2018.

Mostarske trešnje



,,Posvećeno Svitanju...jer me ohrabruje,,


Kad zavirim u sva svoja majska sjećanja, zapljusnu me one crvene pucketave bezobraznice iz Mostara, koje su se pretpostavile nekim mnogo važnijim fragmentima i još nekim detaljima koji me vežu za taj grad. I uspomena vremenom nauči polako da zarasta i žigne samo nekim datumima koji zabole poput ožiljka na promjenu vremena. Prošle su mnoge godine. Dogodi se u nekom petom gradu da u pabu nenadano raspjevana banda sredovječnih odvrne diznu vatrene vode kad zapjeva Keminu  ,,ja pogođen nisam ni umro ni pao, samo sam morao skočiti dolje,, pa ne znaš tako poremećen jel' te više peče u grlu il' u oku. Izronio je Stari iz inata, jer i sam se matorim naziva baš zbog ovakvih ludaka koji su u stanju proizvesti kišu iz očiju, tako veliku i tako silnu da bi se i Pero Zubac potpuno zbunio i ponovo učio da piše pjesme. Jeste života mi.

Al' nije ovo priča o njemu, niti o patini sa nekih izblijedjelih fotografija iz kojih dvoje viravih budućih roditelja šeta starom kaldrmom. Tih je godina bilo moderno voljeti se u Mostaru i nije bilo važno koliko se kilometara trebalo prijeći da se popije kafa i da se na usne sruči kiša poljubaca.

 Nije priča ni o čudaku jednom, čija te nepoznata ruka vodi a ti kukavac sinji ne znaš ni gdje si ni šta si, samo se prema suncu ravnaš i prema onom disanju za koje si mislio da pripada samo tebi, a onda na kraju pjesme ostaneš sam i shvatiš da nikad i nije disao samo za tebe, i da je njegovo ćutanje otjeralo svako  tvoje Volim, a tebi su ostale samo modre kiše ...i ništa više.

Nije ni o onom dječaku čija se boja očiju u nijansu poklapala sa bojom Neretve baš u maju,  i koja ga je izdala na izmaku jednog vijeka i na izmaku jednog ljeta i zabojila se krvlju njegovom da bi on mogao anđeo da postane.

Maj je vrijeme mostarskih trešanja. Eto, za moju Milu kao da nigdje na svijetu nisu rasle trešnje i hajde što nisu rasle, nego nisu bile ni tako crvene ni tako pucketave kao mostarske. Radovala im se kao malo dijete. Mislim da je sva magija dotičnih  bila u purpurnoj boji kojoj se bila zaklela na pripadanje.
,,Poslala me Mila po mostarske trešnje,, rekla bih zelenaru, a on bi ih pakovao u papirnatu vrećicu i sa smijehom pitao ,,kako znaš da su iz Mostara,,
Odgovarala bih ,,znam, rekla mi Mila, a onda bi mi on zakačio dvije trešnje za uho i rekao ,,sad imaš i mostarske minđuše,,
Voljela bih danas da sam mogla proći potpuno odsutno pored onih peteljki u osvjetljenoj ledenoj vitrini marketa, ali nisam. Nisu bile ni slične. Bile su tamne i meke. Milin biljeg boje makovog cvijeta ostavio je izgleda trag na mojoj duši pa mi oči ne gledaju vidom. Uvijek se vraćaju na izvorni sjaj. Danas su se na časak vratile u Ono Malo Mjesto, negdje između, dovoljno daleko od Mostara da u maju nema dozrele trešnje a opet dovoljno blizu da crvene bezobraznice mogu stići baš istog onog dana kada su i ubrane. I na časak oživjela je hrapava ruka koja peteljku zadijeva za uho. I shvatila sam da su sve sreće bile privid naspram samo jedne djetinje, kao što je na primjer ova koju su proizvele dvije obične crvene trešnje. Pucketave minđuše. Iz Mostara. Jednog djetinjeg maja.
         Frida

srijeda, 9. svibnja 2018.

Deveti Maj. Dan Pobjede. Jedan Oficir I Njegova Kćer



Kažu mi prijatelji kako je lijepo što pamtim samo lijepe stvari. Pamtim i one manje lijepe, samo im ne dozvoljavam da postanu pripovjetka. U stvari...pamte se samo trenuci, koji su po nečemu, stavili žig na izvrnutu stranu kože na način da ostane trajna tetovaža koju samo ti vidiš i bilo da je grebeš ili prekrivaš katkad, otarasiti je se ne možeš. Ako se dublje zagledaš u nju, zavrte ti se godovi sjećanja, i začas se nađeš u nekom svečarskom maju, u kojoj ti majka pegla bijele svilene mašne i istu takvu košulju, i iz potiha plače, misleći da je ne vidiš, a plače prokletinja jer si ti još maleno i drhtavo lane, s čijim su se strahom poigrali, i ideš, svjesno toga, pred oči onog drugog roditelja što te izigrao..i tebe i njenu ljubav a ona ne može da te prati jer mora da dežura na poslu. A ti, svakog praznika, k'o za inat postaješ raspjevani slavuj koji nema nikog svog u publici, pa svojim onda prisvojiš tetu iz komšiluka il' razrednika tražeći te oči u prepunoj dvorani, kao da je u njima sva snaga i svo pripadanje ovoga svijeta,  jer te oči onog drugog roditelja izbjegavaju godinama  Hej, pamtim ja i još neke majeve čudotvorce, ali eto jedan je ostao da se pretpostavi zbog jedne neznane Jelene iz pjesme. Junakinje. Ostao je zbog toga što si i ti izašao kao junak iz njega, jer si stisnuo petlju...pustio glas...prelomio strah...i jer si shvatio da je zauvijek i samo tvoj onaj ko odagna sve što tjeskobno navali na tvoju dušu. U Toj Kasarni bili su: jedan heroj i jedna kukavica. Od čovjeka.
Ovo je sjećanje...na oboje...i na Dan Pobjede.

Škola se zvala 9 Maj. Devetog maja osamdeset druge saznala sam da će biti Moja. 
Svakog devetog maja bile su svečanosti.
U te bijele mašne i košulje stalo je više ,,Čistote,, nego što bi sada stalo u cijeli ovaj pokvareni svijet, sve da ga bijelom cijelog pokriju.
Devetog maja osamdeset šeste u kasarni Maršal Tito, među oficirima bio je i Moj Otac. Prvo sam virila pa onda drhtavih nogu izašla iza zavjese. Ćutao je, negdje u polumraku svečane sale.

 Bilo je lakše da me ne prepozna, jer da me je prepoznao morao bi me i zagrliti...a to se nije uklapalo u protokol...ni Devetog Maja, ni naših života...
Kugla u grlu i paraliza svega...gleda me Igor dok prebira po žicama, bistre mu se oči i pogledom govori ,,Hajde...kreni, možeš ti to,, 

Šapće mi prve riječi :

,,Bude je naše ljubavi i rijeka Bosna ledena
Kraj jednog bijelog kamena zaspala mlada Jelena...,,


I pjevala sam...
I vrcave su kaplje padale iz mojih očiju dok mi se razrednik gušio iza iste one zavjese od crvenog pliša...
Ne mogu se sjetiti autora pjesme, znam samo da je bila Moja Najteža. 

I nije baš svaka pobjeda laka.
Školo..srećan ti tvoj dan!
Antifašisti, srećan vam Dan Pobjede. Ovim drugim...opet ćemo vas pobijediti...
Ja odoh da nazovem Svog Oca...sad kad se više ne krijem iza zavjesa i kad sam naučila kako da mu ispričam neke najteže pjesme...


     Frida


subota, 5. svibnja 2018.

Bagremov snijeg u Srebrenici



,,Sve ja to poštujem, jer više bilo je ubica nego ptica koje odlijeću ka sjeveru...
Ne lomite mi bagrenje, bez njih će me vjetrovi oduvati, pustite ih moraju mi čuvati
Jednu tajnu zlatnu kao dukati...,,


Ovo nije Tugovanka. Nije ni Đoletova pjesma. Priča je.
Drugačija i za nijansu vedrija. Poput razglednice koju dobiješ od onog ko te još juče grlio, i koji će opet doći za par dana ošamućen od sunca juga ili lepeta galeba nekog drugog grada, al ' eto, ako ne pošalje razglednicu kao da tamo nije ni bio. A Ti, kada je dobiješ, još na njoj osjećaš vrhove prstiju koji su zalijepili poštansku marku i između redova čitaš ,,tu sam, ne brini,, kao da su pripadanje i strepnja neka tajna telegrafska šifra koja je napravljena da odagna brigu i potvrdi voljenje.

Ova razglednica nema marke niti žiga, ima samo grozdove bagremovog cvijeta i nad njom još lebdi dobri duh francuskog vrtlara koji je čak do Argentarie dobacio opojne mirise svilenih cvjetića, i prokleo nas na snijeg u maju. Ali ne bilo kakav snijeg. I ne svakog maja, već samo onog posebnog u kojem se njegov duh nadvije nad naših sedam gora da nam uljepša horizonte, i da možda iz prikrajka poviri u dvorište One Rimljanke što ga je vodila na čudesne srebrene izvore.

Ovu razglednicu slikala sam jutros očima koje još umiju da vjeruju u radost što se vrati i na trenutke zaborave sjetu koja grad mi u stopu prati. Putujem busom do središta zemlje i razmišljam da nije baš svaka kora laka, nerazbuđenim pogledom prelazim lica saputnika rudara, tu četu Divnih Pospanih Ludaka što odranjaju prah iz najvećih dubina i najvećeg mraka kako bi ponekom zvjezdom obasjali noći i one djetinje oči što ih kod kuće čekaju.
I onda povika neko  ,,kod nas u Srebrenici obijeli snijeg u maju,, i zasmija pospanu patuljastu raju. A šuma stvarno bijela, ne može divnoća u oči da stane, i nad bagremovim, jutros rano, u sred Srebrenice, postade smiješan miris Provanse.  I sve se pomiješa u očima kad na grozdove sleti par lastavica kao dokaz da se bar neko vraća, to vas podsjeća razglednica...da joj fale lica.
Možda Njeno.
Možda Njegovo.
Možda Moje.
I ako poželiš da dođeš, učini to kad bagrem cvjeta, da vidiš mirisno svileno čudo na samom kraju svijeta.
Dođi i ostavi trag, ono što očima vidiš, ostaće Samo Tvoje.
Jer...slagali su te da ovdje samo Korov niče, ima još, ima svega. Dođi i budi svjedok čudima. Nacrtaj srcem  razglednicu, zagrli srebrenu magiju, postani dio priče. Pređi most koji sve spaja, zakopaj suzu, izbriši sjetu, probaj da voliš i da oprostiš bar ovoga maja. Učini to zbog onih što više vida nemaju, i nemoj da ti bude žao. Zapamti jedno, Anđeli sve gledaju.
I ako pomisliš da je na kraju svijeta...ponekad možda sjetna, nemaš Ti pojma kakva je kad svilenim cvijetom procvjeta...

                 Frida (Srebrena)