Opis

Nešto što liči na priče i pjesme...refleksije i fragmenti. Nastao na nagovor prjatelja koji misli da svijet gledam kroz ružičaste naočale. Za kaznu što tako misli, zadužen je da briše (redovno) Onog Atoma kad se dotični prikaže na dnu bloga, koji sam usput jedva napravila jer o blogovima pojma nemam.

Namijenjen je svima onima koji u predjelu srca skrivaju paperje. Ako neko i zaluta tu...dočekaće ga samo krila, par svilenih buba i jedna vila koju je naučila Mila da se ljepše živi i diše, ako se vole ljudi i ako se po neko zrno te ljubavi u zvijezde zapiše...

srijeda, 18. travnja 2018.

Srna Ranjena i Njeno Drugo Ja


Posvećeno svim žrtvama porodičnog nasilja, svim isplakanim suzama, svim skrivenim tamnim vilajetima iz kojih nas, da mi to i ne znamo, lišene slobode, u polutami, gledaju vlažne oči i čekaju da im pomognemo...

v 
Porodica-obitelj-familija  -  osnovna društvena grupa supružnika i najbližih krvnih srodnika.
v 
Porodično (obiteljsko) pravo  -  skup pravila kojima se uređuju porodični odnosi.
v 
Zlostavljač   -  manipulator koji žrtvi ispira mozak kako bi uništio njen prethodni identitet i zamijenio ga novim koji se podudara sa njegovim vrijednostima i idejama
v 
Sreća  -  subjektivno stanje zadovoljstva životnom situacijom i osjećajem ispunjenosti
v  Velikan kaže: ,, Sve srećne porodice nalik su jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način,,   (Tolstoj)

Ove prvobitne, utočište su i snaga na radost civiliacije.
Ove druge, nesrećne i posrnule, zajedno sa svakom svojom nevoljom i tamom, bolni su ožiljak civilizacijskog društva. Teško je navesti činjenice kojim bi se jedna porodica nazvala nesrećnom, ali srž te nesreće uglavnom je skrivena iza zatvorenih vrata.

Najveća nesreća koja može zadesiti jednu porodicu, gubitak je bližnjeg, ali te rane na srcu i duši vremenom zacijele, jer je prirodno predodređeno da se duša liječi zaboravom.

Ona druga nesreća koja katkad može ostaviti trajne ili kobne posljedice je zlostavljanje. Fenomen nasilja u porodici prisutan je u cijelom svijetu i u svim kulturama. Ljudi svih rasa i etnija, različitih vjerskih opredjeljenja, raličitih društvenih i kulturnih nivoa mogu biti počinioci nasilja u porodici. Žrtva može biti bilo koji član porodice, ali najčešće je to Žena. Bilo je potrebno mnogo desetljeća, mnogo godina da prođe, da bi polovicom dvadesetog vijeka, glas digle Pretučene Žene, i tako skrenule pažnju javnosti na njihove agresore (muževe).

Sada je dvadeset prvi vijek. Na Balkanu, poznatom po agresivnim narodima koji ga nastanjuju, i vrlo često vode međusobne ratove, svaka četvrta Žena žrtva je svog ličnog agresora.
Ovo je priča o samo jednoj...

,,Evo Čudakinje,, jedini je izraz u očima i na usnama površnih čaršijskih ljudi, kad Ona prođe pognute glave i zamišljenog poluludog pogleda, čvrsto stišćući ručicu malog dječaka, grabeći krupnim koracima prema kući. Bilo bi mi žao dječaka čiju ruku bi grubo stezala, a nisam pomislila da možda mora tako, jer ako oslabi stisak, usporiće mali koraci...neće stići na vrijeme i biće oboje kažnjeni.

Bilo bi mi žao Njenih očiju i nakon što upadnem u ponor tog pogleda, trebali bi mi dani da se opet dokopam ravnog i  poravnam svoje sopstvene.

Bilo bi mi žao tog mršavog tijela, i tih ramena koja je teret povijao kao lijanu na vjetru, i nikako nisu bila proporcionalna težini koju su nosila.

Bilo bi mi žao te kose, upetljane u sopstveni strah kao u bršljan...a bila je duga...i bila je crna...
vilinskom pređom protkana... Upitah je jednom ,,kako se zoveš,,
Samo tiho odgovori  ,,Srna,,

Bilo bi mi žao do krvi ispucalih usana, nagriženih vlastitim zubima i jedinim zabranima da riječi poteku. Ako bi ih izgovorila, bila bi kažnjena.
 Nije čak smjela ni da ih napiše, jer ako to učini, možda već sledećeg trena, među živim neće biti više.

Bilo bi mi žao tog dana kad bih je srela, jer sav bi se pretvorio u sažaljenje, a to Srni ne treba. 
Treba joj iscjeljenje. Treba joj bogda neba, pregršt osmjeha i povjerenje.

Prbližavala sam se polako, pazeći da je ne uplašim. Pogledom sam joj rekla ,,želim Ti pomoći,,
Uzvratila mi je uzdahom, i za tren me opet u ponor strovalila. Dok sam padala govorila je sve svoje optužbe :

v  ,,Nisi dobra...nisi dobra majka...niko te nije želio...ni rođeni te otac nije želio...idi ako imaš gdje...i na kraju sam prihvatila nametnuta uvjerenja,,

v  ,,Ti si kriva...ti me tjeraš da to učinim...nemoj govoriti...ti si kriva što sam te udario...pa sam prihvatila da sve njegove greške pripišem sebi, da se vlastitim bičem krivice i srama bičujem ne bi li postala bolja...možda me tad zavoli,,

v  ,,Ne možeš kod brata..ne možeš preko vrata..nema vani nikoga...nema vani ničega...nema prijatelja ...pa sam onda prihvatila izolaciju da ne ugrozim naš odnos...jer ako zavisim od njega, možda će me voljeti,,

v  ,,Luda si...izmišljaš u svojoj glavi...krajnja tačka izmijenjene verzije stvarnosti...
Najbolje je kad ćutim, iz depresivnog sna da se nikad ne probudim...jer, možda tako tiha, postanem dobra i u nekom sledećem snu možda me zavoli...možda pomiluje...možda negdje otputujemo i budemo srećni do kraja života,,

v  ,,A do tad...Kriva sam ja...,,

Nemoj Srno pisati...nemoj Srno disati...
Nemoj Srno nigdje ići...nemoj Srno nikom prići...
Nemoj Srno griješiti...Nemoj dijete tješiti...
Ne valja ti ništa Srno...sve je crno, crno, crno...
Iz ogledala me Srna gleda
Plaču  oči njenog alter-ega...

Ako nekad, negdje, slučajno i u prolazu, sretnete neku Srnu divljeg pogleda, ne lovite njene strahove, već polako ispružite dlanove. Neka na tim dlanovima spava ljubav, meka poput slame, neka na njima radost piše, neka zbog straha ne zadrhti nikad više...
      
                                 Frida 

Nema komentara: