Opis

Nešto što liči na priče i pjesme...refleksije i fragmenti. Nastao na nagovor prjatelja koji misli da svijet gledam kroz ružičaste naočale. Za kaznu što tako misli, zadužen je da briše (redovno) Onog Atoma kad se dotični prikaže na dnu bloga, koji sam usput jedva napravila jer o blogovima pojma nemam.

Namijenjen je svima onima koji u predjelu srca skrivaju paperje. Ako neko i zaluta tu...dočekaće ga samo krila, par svilenih buba i jedna vila koju je naučila Mila da se ljepše živi i diše, ako se vole ljudi i ako se po neko zrno te ljubavi u zvijezde zapiše...

srijeda, 11. travnja 2018.

Mila...Ko Ti Je Rekao Da Odeš


Sve moje odaje...sobe su prepune ljudi...
Sve moje odaje...takođe su iskazi stoput napuklog srca...
Sve moje odaje...pretinci su prepuni njenih sitnica koje je slagala po mom životu. Vremenom, postale su Ogromnosti kojima me načinila bogatom nasljednicom ljubavi i dobrote. Kada je otišla, dugo vremena mi je trebalo ponovo da naučim da dišem. Ponekad sam vrištala, ponekad bila nijema, danima, dugo plakala i lijepila skripte po kuhinjskim elementima i vratima, ne bi li u prolazu, i kroz zamagljen pogled ostala koja riječ u glavi, jer šta briga ispitne rokove što je Mila iznenada sklopila oči i nestala iz mog i onako sluđenog svijeta. Nije dospjela da me vidi u bijelom mantilu, nije dospjela da se obraduje toj svojoj vječitoj želji, nije dospjela dovoljno puta da me zagrli i nije dospjela da me nauči kako da prigrlim samoću duše.
...
Znam da spava pod krilom galeba, u svojoj postojbini. Znam i kad doleti...obično kad misli da spavam...Pretvaram se i zažmurim kad me perom dotakne po ramenu...mora lisica da zaviri u moje disanje baš onako kako sam ja virila u njeno kad se vratim s posla i vidim da pretiho spava.
 (I nemojte to nikad raditi onima koje volite...nije normalno)
Isto kao što nije normalno to koliko mi nedostaje svakoga dana.
Kad zalutam u nesne...prizivam pjesme. Da preživim sebe....da nadživim kišnu noć.
Za iskorak drugačija, u zakrpano da se obučem...da nastavim novi dan vireći u sićušne a opet dovoljno velike pukotine da ono nešto malo sklizne, da se provuče, da zaviri u neslućene predjele...i da pod vrhovima prstiju osjeti paperje dobro poznatih krila...
...
Moja najteža elegija...
...
Ne odričem se onih svilenih svitanja
Ni iz djetinjstva one bajke u kojoj su ljudi imali krila
Nisu me mukama mučila pitanja
Svi odgovori svijeta bili su u zagrljaju majke
Na tim rukama, kune se jedno dijete, spavala je svila

Ne odričem se onog proljeća razboljenog od mirisa i dragosti tvoje
Kao Vila kad prođe pred pognutim cvjetovima
Ganuto prolaze godine, evo sustižu stoljeća
Zar da mi kaplja postaneš najdraže, najdraže moje
I gdje god bila, javi se Mila
Tražim te u svim svijetovima koji postoje

Ne pristajem na to da te nema
I ko te Mila ne bi čekao
Kad si moj vječni, nasmijani trag u vremenu
I da odeš, ko ti je samo rekao dok se oluja bola sprema
Po ranjenom te srcu crta prstima
Ovaj Galeb što je s'tobom krila stekao
I što osim svile tvoje, ničeg drugog, i ničeg težeg nema
U svom bremenu...

          Frida (Sinja Ptica Milina)

Nema komentara: