Opis

Nešto što liči na priče i pjesme...refleksije i fragmenti. Nastao na nagovor prjatelja koji misli da svijet gledam kroz ružičaste naočale. Za kaznu što tako misli, zadužen je da briše (redovno) Onog Atoma kad se dotični prikaže na dnu bloga, koji sam usput jedva napravila jer o blogovima pojma nemam.

Namijenjen je svima onima koji u predjelu srca skrivaju paperje. Ako neko i zaluta tu...dočekaće ga samo krila, par svilenih buba i jedna vila koju je naučila Mila da se ljepše živi i diše, ako se vole ljudi i ako se po neko zrno te ljubavi u zvijezde zapiše...

ponedjeljak, 9. travnja 2018.

Još Jedna Priča O Zagrljaju...Koji Dočekuje I Koji Ispraća


     Mom Dragom Djedu Milovanu, čija me dobrota milovala po srcu poslednjih dvadeset godina moje životne naseobine u kojoj sam ostala predaleko od igdje ikog svoga. A tvoj je onaj kome plačnih očiju koje sve govore i nijemih usta koja ništa ne govore odletiš u svako doba dana ili noći, kad po srcu zagusti i po životu zašiba bič...Postoje ljudi koji te prigrle i prihvate i naspram onih koji te trajno bičom sakate, postanu dio tvoje duše...i liječe neizlječivo, i samo dragošću i dobrotom po tvom srcu pišu neizrecivo...


Ispričati priču...o divnim, malim običnim ljudima čini se lako. Ustvari, ništa teže, jer su neopisivi i jer ti teško padne kad slučajno i u prolazu začuješ gorko što se prolije sa njihovih ispucalih usana, i kao slap se sruči na tvoje srce, pa se dušom jedva iskoprcaš boreći se za udisaj zraka.  Posvuda su oko nas...treba samo zaviriti u oči, osmjehe što budu gorki...u pukotine što je život išarao po njihovim licima. Treba samo zagrebati ispod svih naših površnosti, oslušnuti s' izvrnute strane srca i vidjeti gromade nježnosti i dobrote što se odvale, pritisnu i potisnu nezainteresovanu hladnoću sa kojom smo se, jadni, užurbani i primorani saživjeli.
...
Djed se zove Milovan, i nikakvo drugačije ime ne bi ni pristalo tom biću, čijom dušom se prostire okean milosti po kojem su plovila bijela radosna jedra sve do onog dana kada je izgubio sina, i kad je po njima pala patina i zatamnila ih bolom. Poslije usud nije štedio ni ostale živote iz njegove porodice i bol se slagala u isprepletenim moreuzima kroz koje je katkad teško prolazio poderanim jedrima grabeći naprijed kako bi u nekim ranim jutrima sačuvao malo sunca za Onog što mu je ostao, i za one malene koji su ostali iza Onog što je otišao.
....
Ponekad me pritisne dan, odvali grubim đonom po sred lica i srca, i jedva ovarišem put koji vodi kući. Ponekad me taj isti đon odvali dvostruko više, pa jedva ,,ovarišem,, put koji vodi iz kuće. Ali u oba slučaja vođena očima što vide iznutra, u svako doba dana, znam, da skretanje njegovim sokakom  vodi u onaj smiraj dragosti i topline koja vam zafali kad ste već mislili da je svijet hladna ogrubjela zvjerinjska naseobina.
...
Samo banem tako. Ako hrani jariće imam sreće da odslušam bajku na nemuštom jeziku, i da virećom radošću ispunim svoje oči gledajći kako im popravlja crvene marame oko vrata. Pripadale su njegovim sinovima, nekad su bile pionirske i ne mogu da zamislim ni jedan bolji vrat oko kojeg bi bile svezane od tog bijelog, prenježnog i skakutavog.  Ako sjedi na fotelji, imam sreće da ugledam pseću vjernost kako se mazi na njegovom krilu i rastegnutog pirgavog mačka kako kunja na njegovom ramenu. Ako imam sreće, i mene će zagrliti i pamukom svoje duše otjerati grubo lice onog što me pritiska.
...
Podsjeća me na Hemingvejevog starca dok svoj život i svoje srce razlaže na proste faktore svih koje je izgubio i sve koji su mu ostali. Postidi me njegova snaga kad god se nađem u začaranom krugu potištenosti i u takvim trenucima prirastam za dobrotu njegove duše spašavajući tako svoju.
 Juče smo proslavljali praznik Hristovog Vaskrsnuća, ali glavni razlog okupljanja te male odabrane svite slavljenika pod njegovim drenjkom u dvorištu, zapravo je bio dolazak sina. Onog što mu je ostao i koji je, kao i mnogi drugi morao otići preko iz ove hude zemlje da zaradi koru hljeba. Fali Milovanu, i te kako, njegovo prisustvo, dok se ranim jutrom spušta niz polje, obilazeći redove zasađene malinama, i sklanjajući  suvišne grančice, sigurna sam da sklanja i svoje oči prepune vlage koja se uvlači u čovječiju dušu ali je bogati za jedno voljenje više, za jednu snagu više, za jedno čekanje i jednu radost više.
Pod drenjkom juče veseli pir prijatelja, pomiješanu radost rascvjetalih maslačaka, crnih i bijelih vina i dragosti neraskidivih zagrljaja prekida zvono telefona. Udaljava se Milovan od vesele družine, da porazgovara vjerovatno sa nekim prijateljem koji se sjetio da upita za zdravlje il' čestita praznik, i nailazim ja baš u onom trenutku kad izgovara rečenicu:
 ,,ma znam, sve je to dobro, zaradi lijepo, al' prijatelju, ubi me samoća,,
Ako ću brojati trenutke u kojima mi je napuklo srce…ovo je bio još jedan…
Ako ću ih redati po veličini, ovaj ću uvrstiti visoko, da po njemu jednom šijem zakrpe i da učim kako preživjeti neisplakane odlaske, radosne dolaske i njegovo veličanstvo nedostajanje.
Posvuda ima ljudi koji načetog srca čekaju sinove. Posvuda ima i onih kojima se nikad neće vratiti.
Kad se maslačak rascvjeta praznikom…zagrlite ih…najjače što možete…

Možda će vas ti zagrljaji spasiti sopstvenih pukotina…

                                   Frida

Nema komentara: