Opis

Nešto što liči na priče i pjesme...refleksije i fragmenti. Nastao na nagovor prjatelja koji misli da svijet gledam kroz ružičaste naočale. Za kaznu što tako misli, zadužen je da briše (redovno) Onog Atoma kad se dotični prikaže na dnu bloga, koji sam usput jedva napravila jer o blogovima pojma nemam.

Namijenjen je svima onima koji u predjelu srca skrivaju paperje. Ako neko i zaluta tu...dočekaće ga samo krila, par svilenih buba i jedna vila koju je naučila Mila da se ljepše živi i diše, ako se vole ljudi i ako se po neko zrno te ljubavi u zvijezde zapiše...

nedjelja, 1. travnja 2018.

Ja i Moj Dječak Bez Lica na putu Sarajevo-Bijelo Polje-Srebrenica



,,Ko sam, šta sam...Ja sam samo sanjar čiji pogled gasne u magli i memli
Živio sam usput, k'o da sanjam...kao mnogi drugi na toj zemlji...,,
                                                   Jesenjin

Putujem Bosnom ka Crnoj Gori. Dok se nižu kilometri razmišljam o svojim tragovima sopstvenosti, a sopstvenost bi se mogla nazvati i šaka naslijeđa zbog koje sam pozvana u taj gradić na sjeveru. Polazna tačka Srebrenica. Kad kreneš bilo gdje...iz Srebrenice, ako si imalo pomiren sa čovječnošću u sebi, i ako samo ovlaš baciš pogled na lijevu stranu, sa tobom krenu lica. Mene već odavno prati sjen mladića, čiji je notes zajedno sa njegovim kostima, iskopan ovoga vijeka. Notes malen, onaj što se nosi u lijevom džepu košulje, tačno na strani srca, na malom požutjelom listiću razmazanom tintom, ispisani stihovi Dinine Sibirske
 ,,Negdje daleko od mene spiju ruke sibirske, tamo gdje sunca zalaze,
gdje su stare godine...Al' ko će ga znat' koji je grad i ko ti je drag,,

Možda zna dobri moj Nevidljivi Saputnik da nisam iz one plejade ,,bolje On nego Ja ili bolje Oni nego Mi,, Možda zna da imam brata njegovih godina pa misli da ga razumijem, možda zna da su me dirali o i te kako, možda se negdje Gore druži sa Anom Frank, pa na taj način pokušava od mene da sazna šta sam to pisala u svoj dnevnik. Možda sam mu draga i ako se stalno čudi od kud ja u Srebrenici.
Govori mu moja misao ,,pile moje, ja sam tu da te nastavim, dok god budem mogla, a poslije..opet ćemo se sresti i u oči pogledati,,
...
Sjedi sa moje lijeve strane i prati me u Sarajevo. U busu je toliko hladno i spašava me vozač nekim otrcanim ćebetom, al' nije fer da se žalim, samo njegov kraj prostirem malo više na lijevu stranu da pokrijem i Njega. Neobična putanja do sjevera Crne Gore, iz Srebrenice preko Sarajeva, al' matični ured u tom gradu, trivijalna potvrda mjesta rođenja, a Boga mi i neki zagrljaji zbog kojih vrijedi prijeći ne samo te kilometre, već sve ovoga svijeta. Rođena sam u Sarajevu, u onom bloku što ga zovu ,,rana ljuta,, samo je mati prethodno došla iz Bijelog Polja da se zaljubi u mog oca iz Peći, koji je službom vojnog lica nešto kasnije pokazao neko drugo lice ljubavi, pa su započeli Naš Rat Pripadanja. Svega mi, od tada, pa svih ovih četrdeset godina, jesenjinovski se pitam ,,ko sam...šta sam,,
Propuštenih Zagrljaja Bogovi predugo su se igrali prezimena rata, pa me majka zvana Lavica Ranjenog Srca poslala u Crnu Goru da me njeni gorštaci zatrpaju lavinom ljubavi i dobrote. Poslije toga sam joj se sluđenog srca vratila kao sedmogodišnja djevojčica, i nikad više nisam pristala na Sitan Snijeg, a Ovom Pingvinu životno ubjeđenje postalo je ,,Samo Da Ne Okopni,,
Sluša Moj Saputnik i postaje mu jasnije. Naučila me je šta je ljubav, dobrota, sloboda, šta je paperje kad je nježno i bijelo, naučila me je šta smo nas dvije i šta je Sarajevo. Al' devedeset šeste ostaje u trećem licu. Misliš da sam to htjela? Pakujem kofer uspomena, nema mi pjesme, nema mi Njega, nema mi svega bez Sarajeva. Nemoj plakat' bona, zapovjed i nepresušna želja. Tako upoznah Srebrenicu. Nit' ljepših predjela nit' strašnijeg mjesta ne vidjeh odavno. Ali treba stisnut petlju pa se žaliti na svoj život. Bar mi mati kosti nije tražila po polju, bar ne završih preklanog vrata u Podrinju. Ja svoj notes još ispisujem, držeći se lijeve strane u grudima. I tako nabasah i na tvoj stih, prkoseći zabranima.
Znam da me pratiš, rekoh mu. Ne bunim se. Kad prolazim tuda..znaš li, zamišljam da su oni spomenici ukotvljene barke na mjesečini. Od praha da se iskuje srebren lanac, to bih htjela, da se njime veže odsustvo ljudskosti u čovjeka. A rijetki su oni što drugačije vide. Ne desi se slučajno da bi proljećem na potocima pravio zabrane, sadio tuđe njive...to nas sjeni podsjećaju da duhovi dugo, dugo žive...
...
Ostavljamo Sarajevo za sobom, idemo dalje Moj Vjerni Druže, preko Rudog, obalom Drine i još duže. Pokušavam obrisati onu sarajevsku kišu na kojoj me ispusti par toplih ruku, al' zapovijed nemoj bona plakat' ponekad ne vrijedi. Tamo su moji, samo da prođe Drina i da se dokopam obale Lima sve će u srce da stane. Znam da Ti je žao. Sad vidiš da sam i ja slučajno na ovom svijetu, tvoj me notes pronašao. A moj će pronaći još poneko lice. Uzdahnu duboko i reče ,,čudne li saputnice,,
...
Promiče tabla na kojoj piše Bijelo Polje. Ujednačeno dišem, i završavam ovu priču, koja me određuje kao čovjeka i koju usput pišem. Od svih svjetova Ti, Moj Dječače, dođe u Grad Bijelih Cvjetova. Izlazimo kod bijelog spomenika i svi koji dođu u taj grad zaustave se tu..takav je običaj...da pročitaju uklesane riječi :
,,Sanjajte Svoj Zavičaj. Ja Svoj Već Vidim. Eno Ga Po Moru... Teče Lim,,

                               Frida (srebrena)


Nema komentara: