Opis

Nešto što liči na priče i pjesme...refleksije i fragmenti. Nastao na nagovor prjatelja koji misli da svijet gledam kroz ružičaste naočale. Za kaznu što tako misli, zadužen je da briše (redovno) Onog Atoma kad se dotični prikaže na dnu bloga, koji sam usput jedva napravila jer o blogovima pojma nemam.

Namijenjen je svima onima koji u predjelu srca skrivaju paperje. Ako neko i zaluta tu...dočekaće ga samo krila, par svilenih buba i jedna vila koju je naučila Mila da se ljepše živi i diše, ako se vole ljudi i ako se po neko zrno te ljubavi u zvijezde zapiše...

petak, 27. travnja 2018.

Pagansko Srce



Kad okopniš u srcu...

Nevjerovanje moje...Zašto mi se ikad desi
Paganski jezik najdivnije laži priča
Čudni stranci, dosta pića
Majakovski izvrnutih usana psuje oblak u Odesi
U Čukotku protjeraj me, ledne zemlje na ivicu
Osjećajnost ja da predam
Čitam knjigu na tvom licu
Anđela ti ovog ne dam
Animizam tvoga bića oživljava kamen kleti
Presađeno srce moje s ' tobom leti, leti, leti...
Dok me lažeš da me voliš
Kunem oblak što me prati
U san lažni da me vrati
U kojem me tvoje biće puno leda
Na perone nevoljenja prati, prati...
Dok u sebi izgovara nemoj nikad da se vrati
Prezrena je ljubav moja, monotono kuca sate
A ja ćutim, ne govorim
Paganine, paganine...vrijedila je... jer je za te...

                             Frida








srijeda, 18. travnja 2018.

Srna Ranjena i Njeno Drugo Ja


Posvećeno svim žrtvama porodičnog nasilja, svim isplakanim suzama, svim skrivenim tamnim vilajetima iz kojih nas, da mi to i ne znamo, lišene slobode, u polutami, gledaju vlažne oči i čekaju da im pomognemo...

v 
Porodica-obitelj-familija  -  osnovna društvena grupa supružnika i najbližih krvnih srodnika.
v 
Porodično (obiteljsko) pravo  -  skup pravila kojima se uređuju porodični odnosi.
v 
Zlostavljač   -  manipulator koji žrtvi ispira mozak kako bi uništio njen prethodni identitet i zamijenio ga novim koji se podudara sa njegovim vrijednostima i idejama
v 
Sreća  -  subjektivno stanje zadovoljstva životnom situacijom i osjećajem ispunjenosti
v  Velikan kaže: ,, Sve srećne porodice nalik su jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način,,   (Tolstoj)

Ove prvobitne, utočište su i snaga na radost civiliacije.
Ove druge, nesrećne i posrnule, zajedno sa svakom svojom nevoljom i tamom, bolni su ožiljak civilizacijskog društva. Teško je navesti činjenice kojim bi se jedna porodica nazvala nesrećnom, ali srž te nesreće uglavnom je skrivena iza zatvorenih vrata.

Najveća nesreća koja može zadesiti jednu porodicu, gubitak je bližnjeg, ali te rane na srcu i duši vremenom zacijele, jer je prirodno predodređeno da se duša liječi zaboravom.

Ona druga nesreća koja katkad može ostaviti trajne ili kobne posljedice je zlostavljanje. Fenomen nasilja u porodici prisutan je u cijelom svijetu i u svim kulturama. Ljudi svih rasa i etnija, različitih vjerskih opredjeljenja, raličitih društvenih i kulturnih nivoa mogu biti počinioci nasilja u porodici. Žrtva može biti bilo koji član porodice, ali najčešće je to Žena. Bilo je potrebno mnogo desetljeća, mnogo godina da prođe, da bi polovicom dvadesetog vijeka, glas digle Pretučene Žene, i tako skrenule pažnju javnosti na njihove agresore (muževe).

Sada je dvadeset prvi vijek. Na Balkanu, poznatom po agresivnim narodima koji ga nastanjuju, i vrlo često vode međusobne ratove, svaka četvrta Žena žrtva je svog ličnog agresora.
Ovo je priča o samo jednoj...

,,Evo Čudakinje,, jedini je izraz u očima i na usnama površnih čaršijskih ljudi, kad Ona prođe pognute glave i zamišljenog poluludog pogleda, čvrsto stišćući ručicu malog dječaka, grabeći krupnim koracima prema kući. Bilo bi mi žao dječaka čiju ruku bi grubo stezala, a nisam pomislila da možda mora tako, jer ako oslabi stisak, usporiće mali koraci...neće stići na vrijeme i biće oboje kažnjeni.

Bilo bi mi žao Njenih očiju i nakon što upadnem u ponor tog pogleda, trebali bi mi dani da se opet dokopam ravnog i  poravnam svoje sopstvene.

Bilo bi mi žao tog mršavog tijela, i tih ramena koja je teret povijao kao lijanu na vjetru, i nikako nisu bila proporcionalna težini koju su nosila.

Bilo bi mi žao te kose, upetljane u sopstveni strah kao u bršljan...a bila je duga...i bila je crna...
vilinskom pređom protkana... Upitah je jednom ,,kako se zoveš,,
Samo tiho odgovori  ,,Srna,,

Bilo bi mi žao do krvi ispucalih usana, nagriženih vlastitim zubima i jedinim zabranima da riječi poteku. Ako bi ih izgovorila, bila bi kažnjena.
 Nije čak smjela ni da ih napiše, jer ako to učini, možda već sledećeg trena, među živim neće biti više.

Bilo bi mi žao tog dana kad bih je srela, jer sav bi se pretvorio u sažaljenje, a to Srni ne treba. 
Treba joj iscjeljenje. Treba joj bogda neba, pregršt osmjeha i povjerenje.

Prbližavala sam se polako, pazeći da je ne uplašim. Pogledom sam joj rekla ,,želim Ti pomoći,,
Uzvratila mi je uzdahom, i za tren me opet u ponor strovalila. Dok sam padala govorila je sve svoje optužbe :

v  ,,Nisi dobra...nisi dobra majka...niko te nije želio...ni rođeni te otac nije želio...idi ako imaš gdje...i na kraju sam prihvatila nametnuta uvjerenja,,

v  ,,Ti si kriva...ti me tjeraš da to učinim...nemoj govoriti...ti si kriva što sam te udario...pa sam prihvatila da sve njegove greške pripišem sebi, da se vlastitim bičem krivice i srama bičujem ne bi li postala bolja...možda me tad zavoli,,

v  ,,Ne možeš kod brata..ne možeš preko vrata..nema vani nikoga...nema vani ničega...nema prijatelja ...pa sam onda prihvatila izolaciju da ne ugrozim naš odnos...jer ako zavisim od njega, možda će me voljeti,,

v  ,,Luda si...izmišljaš u svojoj glavi...krajnja tačka izmijenjene verzije stvarnosti...
Najbolje je kad ćutim, iz depresivnog sna da se nikad ne probudim...jer, možda tako tiha, postanem dobra i u nekom sledećem snu možda me zavoli...možda pomiluje...možda negdje otputujemo i budemo srećni do kraja života,,

v  ,,A do tad...Kriva sam ja...,,

Nemoj Srno pisati...nemoj Srno disati...
Nemoj Srno nigdje ići...nemoj Srno nikom prići...
Nemoj Srno griješiti...Nemoj dijete tješiti...
Ne valja ti ništa Srno...sve je crno, crno, crno...
Iz ogledala me Srna gleda
Plaču  oči njenog alter-ega...

Ako nekad, negdje, slučajno i u prolazu, sretnete neku Srnu divljeg pogleda, ne lovite njene strahove, već polako ispružite dlanove. Neka na tim dlanovima spava ljubav, meka poput slame, neka na njima radost piše, neka zbog straha ne zadrhti nikad više...
      
                                 Frida 

srijeda, 11. travnja 2018.

Mila...Ko Ti Je Rekao Da Odeš


Sve moje odaje...sobe su prepune ljudi...
Sve moje odaje...takođe su iskazi stoput napuklog srca...
Sve moje odaje...pretinci su prepuni njenih sitnica koje je slagala po mom životu. Vremenom, postale su Ogromnosti kojima me načinila bogatom nasljednicom ljubavi i dobrote. Kada je otišla, dugo vremena mi je trebalo ponovo da naučim da dišem. Ponekad sam vrištala, ponekad bila nijema, danima, dugo plakala i lijepila skripte po kuhinjskim elementima i vratima, ne bi li u prolazu, i kroz zamagljen pogled ostala koja riječ u glavi, jer šta briga ispitne rokove što je Mila iznenada sklopila oči i nestala iz mog i onako sluđenog svijeta. Nije dospjela da me vidi u bijelom mantilu, nije dospjela da se obraduje toj svojoj vječitoj želji, nije dospjela dovoljno puta da me zagrli i nije dospjela da me nauči kako da prigrlim samoću duše.
...
Znam da spava pod krilom galeba, u svojoj postojbini. Znam i kad doleti...obično kad misli da spavam...Pretvaram se i zažmurim kad me perom dotakne po ramenu...mora lisica da zaviri u moje disanje baš onako kako sam ja virila u njeno kad se vratim s posla i vidim da pretiho spava.
 (I nemojte to nikad raditi onima koje volite...nije normalno)
Isto kao što nije normalno to koliko mi nedostaje svakoga dana.
Kad zalutam u nesne...prizivam pjesme. Da preživim sebe....da nadživim kišnu noć.
Za iskorak drugačija, u zakrpano da se obučem...da nastavim novi dan vireći u sićušne a opet dovoljno velike pukotine da ono nešto malo sklizne, da se provuče, da zaviri u neslućene predjele...i da pod vrhovima prstiju osjeti paperje dobro poznatih krila...
...
Moja najteža elegija...
...
Ne odričem se onih svilenih svitanja
Ni iz djetinjstva one bajke u kojoj su ljudi imali krila
Nisu me mukama mučila pitanja
Svi odgovori svijeta bili su u zagrljaju majke
Na tim rukama, kune se jedno dijete, spavala je svila

Ne odričem se onog proljeća razboljenog od mirisa i dragosti tvoje
Kao Vila kad prođe pred pognutim cvjetovima
Ganuto prolaze godine, evo sustižu stoljeća
Zar da mi kaplja postaneš najdraže, najdraže moje
I gdje god bila, javi se Mila
Tražim te u svim svijetovima koji postoje

Ne pristajem na to da te nema
I ko te Mila ne bi čekao
Kad si moj vječni, nasmijani trag u vremenu
I da odeš, ko ti je samo rekao dok se oluja bola sprema
Po ranjenom te srcu crta prstima
Ovaj Galeb što je s'tobom krila stekao
I što osim svile tvoje, ničeg drugog, i ničeg težeg nema
U svom bremenu...

          Frida (Sinja Ptica Milina)

ponedjeljak, 9. travnja 2018.

Još Jedna Priča O Zagrljaju...Koji Dočekuje I Koji Ispraća


     Mom Dragom Djedu Milovanu, čija me dobrota milovala po srcu poslednjih dvadeset godina moje životne naseobine u kojoj sam ostala predaleko od igdje ikog svoga. A tvoj je onaj kome plačnih očiju koje sve govore i nijemih usta koja ništa ne govore odletiš u svako doba dana ili noći, kad po srcu zagusti i po životu zašiba bič...Postoje ljudi koji te prigrle i prihvate i naspram onih koji te trajno bičom sakate, postanu dio tvoje duše...i liječe neizlječivo, i samo dragošću i dobrotom po tvom srcu pišu neizrecivo...


Ispričati priču...o divnim, malim običnim ljudima čini se lako. Ustvari, ništa teže, jer su neopisivi i jer ti teško padne kad slučajno i u prolazu začuješ gorko što se prolije sa njihovih ispucalih usana, i kao slap se sruči na tvoje srce, pa se dušom jedva iskoprcaš boreći se za udisaj zraka.  Posvuda su oko nas...treba samo zaviriti u oči, osmjehe što budu gorki...u pukotine što je život išarao po njihovim licima. Treba samo zagrebati ispod svih naših površnosti, oslušnuti s' izvrnute strane srca i vidjeti gromade nježnosti i dobrote što se odvale, pritisnu i potisnu nezainteresovanu hladnoću sa kojom smo se, jadni, užurbani i primorani saživjeli.
...
Djed se zove Milovan, i nikakvo drugačije ime ne bi ni pristalo tom biću, čijom dušom se prostire okean milosti po kojem su plovila bijela radosna jedra sve do onog dana kada je izgubio sina, i kad je po njima pala patina i zatamnila ih bolom. Poslije usud nije štedio ni ostale živote iz njegove porodice i bol se slagala u isprepletenim moreuzima kroz koje je katkad teško prolazio poderanim jedrima grabeći naprijed kako bi u nekim ranim jutrima sačuvao malo sunca za Onog što mu je ostao, i za one malene koji su ostali iza Onog što je otišao.
....
Ponekad me pritisne dan, odvali grubim đonom po sred lica i srca, i jedva ovarišem put koji vodi kući. Ponekad me taj isti đon odvali dvostruko više, pa jedva ,,ovarišem,, put koji vodi iz kuće. Ali u oba slučaja vođena očima što vide iznutra, u svako doba dana, znam, da skretanje njegovim sokakom  vodi u onaj smiraj dragosti i topline koja vam zafali kad ste već mislili da je svijet hladna ogrubjela zvjerinjska naseobina.
...
Samo banem tako. Ako hrani jariće imam sreće da odslušam bajku na nemuštom jeziku, i da virećom radošću ispunim svoje oči gledajći kako im popravlja crvene marame oko vrata. Pripadale su njegovim sinovima, nekad su bile pionirske i ne mogu da zamislim ni jedan bolji vrat oko kojeg bi bile svezane od tog bijelog, prenježnog i skakutavog.  Ako sjedi na fotelji, imam sreće da ugledam pseću vjernost kako se mazi na njegovom krilu i rastegnutog pirgavog mačka kako kunja na njegovom ramenu. Ako imam sreće, i mene će zagrliti i pamukom svoje duše otjerati grubo lice onog što me pritiska.
...
Podsjeća me na Hemingvejevog starca dok svoj život i svoje srce razlaže na proste faktore svih koje je izgubio i sve koji su mu ostali. Postidi me njegova snaga kad god se nađem u začaranom krugu potištenosti i u takvim trenucima prirastam za dobrotu njegove duše spašavajući tako svoju.
 Juče smo proslavljali praznik Hristovog Vaskrsnuća, ali glavni razlog okupljanja te male odabrane svite slavljenika pod njegovim drenjkom u dvorištu, zapravo je bio dolazak sina. Onog što mu je ostao i koji je, kao i mnogi drugi morao otići preko iz ove hude zemlje da zaradi koru hljeba. Fali Milovanu, i te kako, njegovo prisustvo, dok se ranim jutrom spušta niz polje, obilazeći redove zasađene malinama, i sklanjajući  suvišne grančice, sigurna sam da sklanja i svoje oči prepune vlage koja se uvlači u čovječiju dušu ali je bogati za jedno voljenje više, za jednu snagu više, za jedno čekanje i jednu radost više.
Pod drenjkom juče veseli pir prijatelja, pomiješanu radost rascvjetalih maslačaka, crnih i bijelih vina i dragosti neraskidivih zagrljaja prekida zvono telefona. Udaljava se Milovan od vesele družine, da porazgovara vjerovatno sa nekim prijateljem koji se sjetio da upita za zdravlje il' čestita praznik, i nailazim ja baš u onom trenutku kad izgovara rečenicu:
 ,,ma znam, sve je to dobro, zaradi lijepo, al' prijatelju, ubi me samoća,,
Ako ću brojati trenutke u kojima mi je napuklo srce…ovo je bio još jedan…
Ako ću ih redati po veličini, ovaj ću uvrstiti visoko, da po njemu jednom šijem zakrpe i da učim kako preživjeti neisplakane odlaske, radosne dolaske i njegovo veličanstvo nedostajanje.
Posvuda ima ljudi koji načetog srca čekaju sinove. Posvuda ima i onih kojima se nikad neće vratiti.
Kad se maslačak rascvjeta praznikom…zagrlite ih…najjače što možete…

Možda će vas ti zagrljaji spasiti sopstvenih pukotina…

                                   Frida

nedjelja, 1. travnja 2018.

Ja i Moj Dječak Bez Lica na putu Sarajevo-Bijelo Polje-Srebrenica



,,Ko sam, šta sam...Ja sam samo sanjar čiji pogled gasne u magli i memli
Živio sam usput, k'o da sanjam...kao mnogi drugi na toj zemlji...,,
                                                   Jesenjin

Putujem Bosnom ka Crnoj Gori. Dok se nižu kilometri razmišljam o svojim tragovima sopstvenosti, a sopstvenost bi se mogla nazvati i šaka naslijeđa zbog koje sam pozvana u taj gradić na sjeveru. Polazna tačka Srebrenica. Kad kreneš bilo gdje...iz Srebrenice, ako si imalo pomiren sa čovječnošću u sebi, i ako samo ovlaš baciš pogled na lijevu stranu, sa tobom krenu lica. Mene već odavno prati sjen mladića, čiji je notes zajedno sa njegovim kostima, iskopan ovoga vijeka. Notes malen, onaj što se nosi u lijevom džepu košulje, tačno na strani srca, na malom požutjelom listiću razmazanom tintom, ispisani stihovi Dinine Sibirske
 ,,Negdje daleko od mene spiju ruke sibirske, tamo gdje sunca zalaze,
gdje su stare godine...Al' ko će ga znat' koji je grad i ko ti je drag,,

Možda zna dobri moj Nevidljivi Saputnik da nisam iz one plejade ,,bolje On nego Ja ili bolje Oni nego Mi,, Možda zna da imam brata njegovih godina pa misli da ga razumijem, možda zna da su me dirali o i te kako, možda se negdje Gore druži sa Anom Frank, pa na taj način pokušava od mene da sazna šta sam to pisala u svoj dnevnik. Možda sam mu draga i ako se stalno čudi od kud ja u Srebrenici.
Govori mu moja misao ,,pile moje, ja sam tu da te nastavim, dok god budem mogla, a poslije..opet ćemo se sresti i u oči pogledati,,
...
Sjedi sa moje lijeve strane i prati me u Sarajevo. U busu je toliko hladno i spašava me vozač nekim otrcanim ćebetom, al' nije fer da se žalim, samo njegov kraj prostirem malo više na lijevu stranu da pokrijem i Njega. Neobična putanja do sjevera Crne Gore, iz Srebrenice preko Sarajeva, al' matični ured u tom gradu, trivijalna potvrda mjesta rođenja, a Boga mi i neki zagrljaji zbog kojih vrijedi prijeći ne samo te kilometre, već sve ovoga svijeta. Rođena sam u Sarajevu, u onom bloku što ga zovu ,,rana ljuta,, samo je mati prethodno došla iz Bijelog Polja da se zaljubi u mog oca iz Peći, koji je službom vojnog lica nešto kasnije pokazao neko drugo lice ljubavi, pa su započeli Naš Rat Pripadanja. Svega mi, od tada, pa svih ovih četrdeset godina, jesenjinovski se pitam ,,ko sam...šta sam,,
Propuštenih Zagrljaja Bogovi predugo su se igrali prezimena rata, pa me majka zvana Lavica Ranjenog Srca poslala u Crnu Goru da me njeni gorštaci zatrpaju lavinom ljubavi i dobrote. Poslije toga sam joj se sluđenog srca vratila kao sedmogodišnja djevojčica, i nikad više nisam pristala na Sitan Snijeg, a Ovom Pingvinu životno ubjeđenje postalo je ,,Samo Da Ne Okopni,,
Sluša Moj Saputnik i postaje mu jasnije. Naučila me je šta je ljubav, dobrota, sloboda, šta je paperje kad je nježno i bijelo, naučila me je šta smo nas dvije i šta je Sarajevo. Al' devedeset šeste ostaje u trećem licu. Misliš da sam to htjela? Pakujem kofer uspomena, nema mi pjesme, nema mi Njega, nema mi svega bez Sarajeva. Nemoj plakat' bona, zapovjed i nepresušna želja. Tako upoznah Srebrenicu. Nit' ljepših predjela nit' strašnijeg mjesta ne vidjeh odavno. Ali treba stisnut petlju pa se žaliti na svoj život. Bar mi mati kosti nije tražila po polju, bar ne završih preklanog vrata u Podrinju. Ja svoj notes još ispisujem, držeći se lijeve strane u grudima. I tako nabasah i na tvoj stih, prkoseći zabranima.
Znam da me pratiš, rekoh mu. Ne bunim se. Kad prolazim tuda..znaš li, zamišljam da su oni spomenici ukotvljene barke na mjesečini. Od praha da se iskuje srebren lanac, to bih htjela, da se njime veže odsustvo ljudskosti u čovjeka. A rijetki su oni što drugačije vide. Ne desi se slučajno da bi proljećem na potocima pravio zabrane, sadio tuđe njive...to nas sjeni podsjećaju da duhovi dugo, dugo žive...
...
Ostavljamo Sarajevo za sobom, idemo dalje Moj Vjerni Druže, preko Rudog, obalom Drine i još duže. Pokušavam obrisati onu sarajevsku kišu na kojoj me ispusti par toplih ruku, al' zapovijed nemoj bona plakat' ponekad ne vrijedi. Tamo su moji, samo da prođe Drina i da se dokopam obale Lima sve će u srce da stane. Znam da Ti je žao. Sad vidiš da sam i ja slučajno na ovom svijetu, tvoj me notes pronašao. A moj će pronaći još poneko lice. Uzdahnu duboko i reče ,,čudne li saputnice,,
...
Promiče tabla na kojoj piše Bijelo Polje. Ujednačeno dišem, i završavam ovu priču, koja me određuje kao čovjeka i koju usput pišem. Od svih svjetova Ti, Moj Dječače, dođe u Grad Bijelih Cvjetova. Izlazimo kod bijelog spomenika i svi koji dođu u taj grad zaustave se tu..takav je običaj...da pročitaju uklesane riječi :
,,Sanjajte Svoj Zavičaj. Ja Svoj Već Vidim. Eno Ga Po Moru... Teče Lim,,

                               Frida (srebrena)