Opis

Nešto što liči na priče i pjesme...refleksije i fragmenti. Nastao na nagovor prjatelja koji misli da svijet gledam kroz ružičaste naočale. Za kaznu što tako misli, zadužen je da briše (redovno) Onog Atoma kad se dotični prikaže na dnu bloga, koji sam usput jedva napravila jer o blogovima pojma nemam.

Namijenjen je svima onima koji u predjelu srca skrivaju paperje. Ako neko i zaluta tu...dočekaće ga samo krila, par svilenih buba i jedna vila koju je naučila Mila da se ljepše živi i diše, ako se vole ljudi i ako se po neko zrno te ljubavi u zvijezde zapiše...

četvrtak, 8. ožujka 2018.

Moja Sedefna Ptica (Mati)






Da si danas tu...vjerovatno bih te, kad dođem s' posla, umorna od svega, i onog poslije svega, zagrlila s' leđa i držala tako glavu naslonjenu previše časaka za zrelu ženu a premalo časaka za ono isto dijete koje je sa tvojih pleća naučilo kako se nositi s' planinama. I onim iznutra čiji vrhovi te zagluše i zaguše i  s' kojih katkad huči i kotrlja se lavina koja te zatrpa do Nijemosti Puste.
 I onih s' vana koje se ukažu redovno i koje treba pregaziti poderanim i krvavim stopalima kroz stotinu ukletih klanaca kako bi se našao izvor čudnovatih bistrih kapi koje liječe iznemoglo srce.
...
 Da si danas tu, vjerovatno bih te mogla odvesti u onu ,,butiku,, zavjesa i posteljina, da se razbaškariš međ' damastom i šlingom i razvezeš s' trgovkinjama na dugo i na široko, i bila bih strpljiva i čekala te satima dok svojim osmjehom obasjavaš metraže i pipkaš ih dragim prstima da na svakoj ostane sedefni trag i pozlata. Baš onakav isti kakav si ostavila i na mojoj duši. Eto kakva si Ti bila, i kako  te je lako bilo usrećiti...sa pregršt svilenkastih niti.
...
Da si danas tu, odvela bih te i u onu drugu butiku da ti kupim košulju od svile, jer sve druge koje bi bile u ponudi, ne bi se slagale s' tvojim načinom, i mogla bih se zakleti da je svila oduvijek tebe nosila.
Odvela bih te i u onaj kafe da predahnemo, da bar nekoliko puta zasmiješ konobara, i da ti se, pri našem odlasku nakloni i kaže ,,dođite nam opet...gospođo,,
...
Čudo moje, začudo je jedno, ja sam pored tebe bila neprimjetna i svugdje gdje dođeš ostavljala si trag dragosti i kada bi te, nekim čudom Anđeli sad i vratili, i oni bi ti rekli ,,dođite nam opet,, da se osiguraju da ćeš ih ponovo zasmijavati, navraćati na nestašluke i da ćeš im čitati knjige tamo gdje su stali,  pa poslije tumačiti svoju verziju početka.
 I sad knjigu započnem da čitam i ostavim pero po navici na šesdeset osmoj strani sa nadom da ćeš Ti od šezdeset devet nastaviti. Čudo Moje, i nikad nije bilo potrebe da ti objašnjavam početak, kao što ni Ti meni nikad nisi objasnila Onaj Naš jer je bio i suviše težak.
...
Da si danas tu, kupila bih ti cvijeće ali ono kućno u saksiji od porcelana, da poslije možeš pričati sa njim, a ono da raste kao ludo, a ne kao ovo što je poslije tebe stalo i zastalo ćuleći listove svakog sutona opet s' nadom da će čuti kako mu bajaš i pričaš priče...a ono onda kao ludo niče...niče...
...
Da si danas tu...da bar na dan možeš da mi se vratiš, bio bi to Praznik Nad Praznicima.
 Popalila bih hiljadu lampiona da proslavim to što te toliko volim, i grlila bih te toliko da se zagrljajima napuni Vasiona. I našla bih, makar na kraj svijeta, onih sto belenzuka i đerdana što si vazda gubila u gradskom prevozu, i nizala ih po tvojim rukama da me samo jednom pomiluju  Najmilija Moja Milo...
Da si danas tu, ne bih, između ovoliko ljudi, bila tako sama.
...
Divna Sedefna Ptico Moja, da si danas tu, da se ponovo zagnjurim u tvoja krila, rekla bih ti šta je sve sreća sa tobom bila. I kad bih trebala ponovo da se rodim pod onim, od našeg usuda potresenim sarajevskim zvijezdama, i da pređem sve one puteve koji su mi dobro izgrebali i srce i stopala, opet bih htjela da budem jedino i samo Tvoja...ničija druga...
Praznik mi je bio život s' tobom...

                                                             Frida

Nema komentara: