Opis

Nešto što liči na priče i pjesme...refleksije i fragmenti. Nastao na nagovor prjatelja koji misli da svijet gledam kroz ružičaste naočale. Za kaznu što tako misli, zadužen je da briše (redovno) Onog Atoma kad se dotični prikaže na dnu bloga, koji sam usput jedva napravila jer o blogovima pojma nemam.

Namijenjen je svima onima koji u predjelu srca skrivaju paperje. Ako neko i zaluta tu...dočekaće ga samo krila, par svilenih buba i jedna vila koju je naučila Mila da se ljepše živi i diše, ako se vole ljudi i ako se po neko zrno te ljubavi u zvijezde zapiše...

nedjelja, 18. ožujka 2018.

Bila jednom Vila jedna i zvala se Edna, Edna



Edni, kojoj bi ovog marta bio rođendan. Edna nas gleda. Edna nas opominje.
Sa Ednom, otišle su još stotine.
A sve nas čeka Velika rijeka. I tamo gdje se otisnemo, čekaće nas Ednine oči. Sa njom je jedna Rada.
I ona se nada da ćemo ih smjeti u oči pogledati.


Sanjala sam staricu jednu
Hoda poljanama i bere cvijeće
Pitah da joj pomognem, reče da neće
Samo se približi i upita tiho
Znaš li ko je ubio Ednu
...
Ne znam starice, jedva izustih
Iz očiju magla krenu
Nije stara Edna jedna, stotine ih je bilo
I teški uzdah iz duše pustih
...
Berem cvijeće svakog dana
Mart je mjesec njenog rođendana
Bez nje nema više sreće
Vratiti je suze neće
...
Žao mi je stara moja
Život tužne priče piše
I nadam se da lik smrti
Među živim nije više
...
Ako jeste ako diše
Da ga pitam kako spava
Il' se zlotvor svu noć vrti
Kad mu Edna iz svog doma
Svoja mrtva pisma piše
...
Nema kazne, nema lijeka
Za zvjer divlju u čovjeka
Nema misli, nit' se kojem bogu klanja
Nema savjest pokajanja
...
Udalji se moja stara
Cijelu zemlju prekri cvijeće
Al' od Boga nema dara
Vratiti je živu neće
...
Nemoj plakat' stara moja
Edna sada ima krila
Već po mjesečini ti odškrini vrata
Eto Edne, eto brata
Da te perom pomiluju
Najbolja si mati bila
...
Bila jednom vila jedna
I zvala se Edna, Edna..

        Frida

četvrtak, 8. ožujka 2018.

Moja Sedefna Ptica (Mati)






Da si danas tu...vjerovatno bih te, kad dođem s' posla, umorna od svega, i onog poslije svega, zagrlila s' leđa i držala tako glavu naslonjenu previše časaka za zrelu ženu a premalo časaka za ono isto dijete koje je sa tvojih pleća naučilo kako se nositi s' planinama. I onim iznutra čiji vrhovi te zagluše i zaguše i  s' kojih katkad huči i kotrlja se lavina koja te zatrpa do Nijemosti Puste.
 I onih s' vana koje se ukažu redovno i koje treba pregaziti poderanim i krvavim stopalima kroz stotinu ukletih klanaca kako bi se našao izvor čudnovatih bistrih kapi koje liječe iznemoglo srce.
...
 Da si danas tu, vjerovatno bih te mogla odvesti u onu ,,butiku,, zavjesa i posteljina, da se razbaškariš međ' damastom i šlingom i razvezeš s' trgovkinjama na dugo i na široko, i bila bih strpljiva i čekala te satima dok svojim osmjehom obasjavaš metraže i pipkaš ih dragim prstima da na svakoj ostane sedefni trag i pozlata. Baš onakav isti kakav si ostavila i na mojoj duši. Eto kakva si Ti bila, i kako  te je lako bilo usrećiti...sa pregršt svilenkastih niti.
...
Da si danas tu, odvela bih te i u onu drugu butiku da ti kupim košulju od svile, jer sve druge koje bi bile u ponudi, ne bi se slagale s' tvojim načinom, i mogla bih se zakleti da je svila oduvijek tebe nosila.
Odvela bih te i u onaj kafe da predahnemo, da bar nekoliko puta zasmiješ konobara, i da ti se, pri našem odlasku nakloni i kaže ,,dođite nam opet...gospođo,,
...
Čudo moje, začudo je jedno, ja sam pored tebe bila neprimjetna i svugdje gdje dođeš ostavljala si trag dragosti i kada bi te, nekim čudom Anđeli sad i vratili, i oni bi ti rekli ,,dođite nam opet,, da se osiguraju da ćeš ih ponovo zasmijavati, navraćati na nestašluke i da ćeš im čitati knjige tamo gdje su stali,  pa poslije tumačiti svoju verziju početka.
 I sad knjigu započnem da čitam i ostavim pero po navici na šesdeset osmoj strani sa nadom da ćeš Ti od šezdeset devet nastaviti. Čudo Moje, i nikad nije bilo potrebe da ti objašnjavam početak, kao što ni Ti meni nikad nisi objasnila Onaj Naš jer je bio i suviše težak.
...
Da si danas tu, kupila bih ti cvijeće ali ono kućno u saksiji od porcelana, da poslije možeš pričati sa njim, a ono da raste kao ludo, a ne kao ovo što je poslije tebe stalo i zastalo ćuleći listove svakog sutona opet s' nadom da će čuti kako mu bajaš i pričaš priče...a ono onda kao ludo niče...niče...
...
Da si danas tu...da bar na dan možeš da mi se vratiš, bio bi to Praznik Nad Praznicima.
 Popalila bih hiljadu lampiona da proslavim to što te toliko volim, i grlila bih te toliko da se zagrljajima napuni Vasiona. I našla bih, makar na kraj svijeta, onih sto belenzuka i đerdana što si vazda gubila u gradskom prevozu, i nizala ih po tvojim rukama da me samo jednom pomiluju  Najmilija Moja Milo...
Da si danas tu, ne bih, između ovoliko ljudi, bila tako sama.
...
Divna Sedefna Ptico Moja, da si danas tu, da se ponovo zagnjurim u tvoja krila, rekla bih ti šta je sve sreća sa tobom bila. I kad bih trebala ponovo da se rodim pod onim, od našeg usuda potresenim sarajevskim zvijezdama, i da pređem sve one puteve koji su mi dobro izgrebali i srce i stopala, opet bih htjela da budem jedino i samo Tvoja...ničija druga...
Praznik mi je bio život s' tobom...

                                                             Frida

subota, 3. ožujka 2018.

Dječak iz uglja




Ovih su dana u polovici Moje Zemlje protesti demobilisanih boraca. Kad Su Dotičnu Zemlju podijelili u dva dijela, ja sam nastojala, nekako uvijek, da ostanem Cijela i stekla tako Nepodijeljeno Srce koje kuca na sva ona vrata iza kojih se, pokrivena paučinom ljudskog ćutanja, krije Istina.
Želim im da ostvare svoja prava, kad su već uspjeli da sačuvaju i ostvare pravo na život onda kada je to bila čista lutrija. Čast je za zemlju i život dati...ovisi o tome s' koje strane gledaš...ali, ovo nije priča o njima. O Dječaku je...koji protest može uputiti samo Anđelima, mada sam sigurna da trenutno nema nekih zamjerki i da im na gitari svira ,,idemo tugo niz rijeku dole, dole sad rane manje bole, još mi je san bistar k'o dan, još je pjesmom dozivam,,
...
,,Jesi li gladan,,
,,Mnogo,, reče jedva čujnim glasom.
,,Zašto si tako garav,, upita Nevidljivi
,,Krijem se u uglju,,
,,Od koga se kriješ,, opet snebivajući se pita Nevidljivi
,,Od drugova, tu iz susjedstva, ovih su se dana naoružali, ni sam ne znam zašto i na koga su ljuti, i oca su mi preksinoć odveli negdje, ništa ne znam za njega,,
,,Gdje ti je majka,,
,,Gore je, doći će kad padne mrak da je niko ne vidi i kad skupi dovoljno soli. Donijeće mi parče hljeba ako bude imala,,

Sažali se Nevidljivi i sam zbunjen onim što vidje na Zemlji. Bi mu žao Dječaka iz uglja čije su se oči iskrile u polutami poput akvamarina. Sjeti se kako je jednom davno bio mornar i kako je Zavolio Onu Sirenu koja mu je pokazala sef na dnu mora iz kojeg je izvadila iste takve da okonča morsku oluju. Tom plavom bojom ga je začarala i njemu još onda porastoše nevidljiva krila. Prenu se iz razmišljanja i reče:
,,Kad padne treća noć, budi spreman, doći ću po tebe. Mora se preći Velika Planina. Odvešću te što dalje od ovih drugova, straha i neistina. Al zapamti dobro, ni tamo neće bit tišina. Moraćeš i ti u rat. Povampirili se Japodi i Histri,,
 To reče i iščeznu.
...
Kad je došla treća noć, odvede Dječaka koji u džepu ponese komadić uglja iz onog podruma da mu se nađe umjesto talismana. Umjesto gitare dadoše mu hladnu cijev automata i rekoše:
,,dobro čuvaj ova vrata, zaboravi majku, oca i brata, Praocima iz davnina samo je važno da se sačuva Domovina,,
Kuća mu postade Velika Planina. Krevet...pod starim hrastom, meka mahovina. 
Vidje ga jednom Nevidljivi kako spava i kako se jutrom budi i gleda u krošnje s ona dva akvamarina.
 Prevrtao je komadić uglja prstima i mislio kako nevjera može biti Jedina. Al' može, dragi Bože, ako te je već odabrala među svima.
,,Produži dalje Nevedljivi,, reče u sebi ,,Pusti ga da sanja...neka pričeka Velika Tišina,,

...
Iz bokala se prosipala ta jesen po zemlji i ljudima. Podanici kralja Argona izgubili su bili kompas, pa topove skrenuše na pogrešno mjesto. Po ulici, među lišćem, uplela se u sopstvene korake dva stopala mala, čekajući Dječaka. Bilo joj je nekako čudno zima, dok je među prstima držala presavijen list papira na kojem je pisalo samo ,,zabranili su mi da pričam, ali bar smijem napisati da te volim, i rekli su da se od sada zovem ...,,

Odnekud se pojavi Nevidljivi i reče joj:
 ,,Dječak neće doći, moraš odavde odmah poći,,
,,Zapisano je u runama od davnina da strašnu vatru neće preživjeti i da će za njim žaliti Vlahinja ispod  Ivanovih  planina,,
,,Nemoj tugovati, sad je u carstvu boljem i plavljem,,  stavi joj u ruku ugljani grumen i nestade.
...
Budim se iz sna...Malo sam spavala...
Cijelu noć sam premotavala snimak na 0.45
Zaustavljam opet...sa displeja me, poslije toliko godina
Opet gledaju Moje Divne Nasmijane Oči Od Akvamarina
Da misao ima glas rekla bi 
Srećo Najprva Alhemija je živa
Uspjela je da od Uglja napravi Safira

Za sve vas koji ste izgubili nekog dječaka a bio je neko ko se voli.
I za vas što ste ubili nekog dječaka...da vas ova priča zauvijek boli.


                                               Frida (Ugljena)