Opis

Nešto što liči na priče i pjesme...refleksije i fragmenti. Nastao na nagovor prjatelja koji misli da svijet gledam kroz ružičaste naočale. Za kaznu što tako misli, zadužen je da briše (redovno) Onog Atoma kad se dotični prikaže na dnu bloga, koji sam usput jedva napravila jer o blogovima pojma nemam.

Namijenjen je svima onima koji u predjelu srca skrivaju paperje. Ako neko i zaluta tu...dočekaće ga samo krila, par svilenih buba i jedna vila koju je naučila Mila da se ljepše živi i diše, ako se vole ljudi i ako se po neko zrno te ljubavi u zvijezde zapiše...

petak, 23. veljače 2018.

Žute tačkice




Raspuknu se sunce.
Naiđe Velika Tmina pa prekri Nebo. Uplašeni Oblaci počeše da plaču...
Od njihovih suza kiša preplavi zemlju i Veliki Talas potopi sve vidljivo i nevidljivo. Na mjestu Rajskog Đardina ne osta ništa, nit' smilja, nit' bosilja...Samo Pramajka Ptica, prije nego li joj voda dođe do lica uhvati kljunom raspuknuti komadić sunca i sklopljenih očiju zaroni do dna...
Potraži Školjku i reče ,, Čuvaj mi Ovaj Grumen...Za vodu nisu krila...Ja sam se umorila,,
Preuze Školjka Tačkicu od Zlata, metnu je u sedrena njedra i čuvaše je vjerno mnogo dana.
Kad se napokon ukaza kopno, reče
,,Vrijeme je da se grumen vrati,, 
Raskrili se na pola srca, zategnu opne svojih jedara i izbaci Žuti Sedefni Biser iz svojih sedrenih njedara pravo u đardin Lovra Trstenjaka.
Uzviknu samo  ,,Hej Tačkice...neka te sunce prati, idi i budi srećna i ljubav za ljubav vrati,,
A u đardinu, na krilu galeba, spavaše Lovrova kćerka, djevojka vita, snenoga oka i kose od žita.
Pade grumen na meku mahovinu, stvori se zlatni sjaj i dokotrlja se do njenoga lica. Kad je otvorila snene oči u prelijepog mladića pretvori se galeb ptica. I reče joj:
,,Ti mora da si Sunčica. Začarale me sirene iz vodenog svijeta i rekle mi doći će Nježna Tačkica kad zima potraži proljeće, ne znamo koje će biti stoljeće,,
I tako, živjeli su sretno Galeb i Lovrova Sunčica. Sunca nikad više nije nestalo, a od Žute Tačkice mnogo je nježnih mimoza nastalo.
...
Kad govori cvijeće one znače vjernu ljubav, kad govori žena one znače poštovanje, i osjećanje.
Katkad znače i sjećanje...jer sjajile su nečije dane prepune sunca, ljubavi i zagrljaja...
...
Imali su tu kuću na Jugu.
Dvorište je bilo obraslo čudnovatim biljem po kojem bi se svakog februara prosule žute tačkice. 
Odmah ispod dolje, bilo je more.
Živjeli su u Zagrebu i samo bi ljeti dolazili na Taj Njegov Jug da budu domaćini nekim zagrljajima . On i njegova Tina nisu se dijelili na Njegove i Njene, jedino čega su najviše podijelili u svom životu bila je velika količina ljubavi i dobrote. Kako su u istu beskrajno vjerovali, nisu mogli da prebole događaje koji su se odvijali u Zagrebu devedeset prve godine prošloga vijeka. Pokupili su par zavežljaja, poveli svoju kćer i zauvijek se nastanili na Jugu. Tina je bila rođena u Zagrebu, i svoju kćer je rodila u Zagrebu. Imala je tri brata, oca i majku u Zagrebu. I bilo je hladno kad su krenuli i niko joj nije rekao ostani.
Tugovala je tiho da niko ne vidi, dugo bi noću brojala zvijezde kad se spuste na krovove i barke, i rekla mi je jednom  ,,najviše mi je žao majke,,
Njihova djevojčica kad bi se zasmijala i sunce bi nekako sinulo jače, možda se baš zbog toga zvala Sunčica. Bila mi je drugarica i znam, kad jednom ovo pročita, koliko će ove riječi da joj znače. 
Prošlo je puno godina, nisam je vidjela skoro, znam da živi u gradu koji nije Zagreb i da je srećna.
Tina je otputovala na krilu galeba u jedno praskozorje, a nedugo za njom ptice su došle i po Lovru Trstenjaka.
...
Ako u sebi čuvaš maštu lako je napisati bajku.
Ako u srcu čuvaš sjećanja, često provire na mjestu gdje su zlaćane pukotine prizivale sjaj...još lakše napišeš priču koja se stvarno zbila i kojoj ne nazireš kraj...
I ako bih više voljela da sam ovu izmislila, jer da jesam ne bi mi sad bilo toliko žao što ih nema...baš u februaru...u Onom Vrtu...kad Nježne procvjetaju....


Nema komentara: