Opis

Nešto što liči na priče i pjesme...refleksije i fragmenti. Nastao na nagovor prjatelja koji misli da svijet gledam kroz ružičaste naočale. Za kaznu što tako misli, zadužen je da briše (redovno) Onog Atoma kad se dotični prikaže na dnu bloga, koji sam usput jedva napravila jer o blogovima pojma nemam.

Namijenjen je svima onima koji u predjelu srca skrivaju paperje. Ako neko i zaluta tu...dočekaće ga samo krila, par svilenih buba i jedna vila koju je naučila Mila da se ljepše živi i diše, ako se vole ljudi i ako se po neko zrno te ljubavi u zvijezde zapiše...

petak, 16. veljače 2018.

Ženino prokletstvo




Prapočetak ...
Žena je pogriješila.
Žena ne kao ,,žena,, već ime pri čijem se izgovoru razvuče ono eee. Žena je bila prabaka, tako se zvala i kroz sve istine i laži koju su mi plasirane u djetinjstvu i mnogo kasnije, shvatila sam da je bila kastigulja koja je rodila vanbračnog sina . Pradjed je bio Kraljev oficir, i položio je svoju gorštačku krv negdje na granici i pod nebom koje su prelijetali sokolovi . Kad god vidim tu pticu, vazda pomislim na njega i pitam se o čemu je sanjao u dugim zimskim noćima, je li ga bilo strah, je li mislio na svoju dragu, na svoja tri sina…
Uglavnom, poslije njegovog časnog stradanja 1914 godine, Žena se ponijela nečasno i donijela na svijet zdravo muško dijete, otpadnika od sorte, za čijeg oca niko nije znao. Utoliko me je više stid, što sam  i ja odrasla tretirana kao svojevrsno kopile i ako se za mog oca znalo...samo je toliko kratko bio tu, da im je bilo lakše da misle da nije ni postojao.  Poslije su učinili sve , da i On sam pomisli kako ni ja  ne postojim.
 Ali, da se ja vratim na priču o Ženi. Osim tog,  najvećeg od svih grijehova, po svemu drugom bila je Vučica iz gorštačkog čopora podno Sinjajevine, koja  se vješto nosila sa surovim  uslovima života u tadašnjoj Crnoj  Gori.  Ako prirodna sredina, u neku ruku, oblikuje karakter jedinke, ona onda istovremeno odlučuje o njenoj sudbini.  Brdsko-planinska klima znatno brže budi emocije i uzbuđuje čovjeka pa mi to daje za pravo da mislim da je Žena samo bila žrtva fijuka planinskog vjetra  i da je potražia okrilje u zagrljaju nekog muškarca da se samo malo ugrije...poslije se otelo kontroli…Kad god sam pokušala saznati bilo koji detalj o  Njoj nailazila sam na zid mudrog porodičnog ćutanja, dugo godina kontajući šta bi značila rečenica  ,,Žena je pogriješila,,  
Jednom kad sam odrasla a bilo je neko ljeto kad smo svi bili na okupu kod vrhovnog poglavara plemena, mog djeda,  i svi smo živjeli u Patrijarhatu  i ako je bio dvadeseti vijek i  takva socijalna organizacija života ljudi bila prestala odavno da traje, sjedeći u Kolibi koja je bila omiljeno mjesto plemenskog okupljanja i mudrih razgovora, tresnula sam ko iz vedra neba  ,,Hoće li mi neko reći kako je Žena pogriješila,,
Svi stariji članovi su se zagrcnuli, majka me prostrijelila pogledom koji je govorio ,,vala ćeš platit bizuljo,, samo je najmlađi ujak, periodično sklon satiri i parodiji rekao 
,,Nije bogomi pogriješila, već potrefila,,
Nije se smjelo o djedovoj majci  pričati…
Nije se smjelo o djedovoj kćerki  pričati…
A mene su i onako donijeli na ovaj svijet ,,dobri dusi Sarajeva,, oni loši su me iz istog istjerali mnogo godina kasnije al to je već neka druga priča…
Sinovi su poštovali  Ženu, vrijedno radili, po potrebi ratovali, i nada sve voljeli svog polubrata kojeg je rodila njihova majka i ni po čemu niko nebi mogao pretpostaviti da je dijete sramote , sve dok se Žena nije odlučila preseliti na onaj svijet. Kako nije bio sin njihovog oca, nisu mu dali ni mrvu zemlje, pašnjaka bilo čega ...ni komadić neba i ovaj je otišao od njih zasnovavši svoju porodicu i noseći  ponosno prezime svoje majke Žene. To je po meni mnogo časnije, nego nositi prezime nekog tamo oca koji ti osim te registracione značajke ništa drugo nije dao u životu.
Svi  potomci, ispostavilo se kroz godine, umirali su vrlo mladi i majka je govorila da je to ,,Ženino prokletstvo,, ne zato što je Pramajka pogriješila već zato što njenom kopilanu nisu dali ništa. Kada je moja majka došla na red proklinjala sam i ono sjeme koje su ubacili u tu zemlju i sahranila sam je na ničijoj zemlji mimo njene volje.
Zbog toga vrlo često sanjam i još više razmišljam je li nam taj usud namijenjen svima.
Djedova najmlađa kćerka bila je moja majka, a ja sam bila njena više nego što je ikad iko bio ičiji na ovoj planeti. Kada je odabrala da me sama odgaja, po drugi put pukla je bruka u Tom Plemenu, pa je svoje kretanje jadnica ograničila bila samo na sarajevski okrug koji je bio epicenter i svih jada i svih ljubavi...Njenih...a kasnije i mojih…Članovi plemena , kad su se dovoljno naćutali, preoteli su me na par godina misleći kako će olakšati i meni i Njoj, kako će možda i mene naučiti da ćutim, što se vrlo rano ispostavilo da nije moguće.  Odvajajući me od njenog zagrljaja naučili su me samo to da dvostruko više cijenim mogućnosti  i ruke…Sve ruke koje su se ikad svile oko mog vrata. I sve ostavile neizbrisiv trag.
...
 Njene bih čekala ljetom, čekajući da ulicom naiđe  crvenokosa žena. Tužno je kad majku prepoznaješ po boji kose, nerijetko ti se desi da se zaletiš u nečije drugo naručje, kao što sam se ja zalijetala u naručje Drage Bubanje zbog proklete mahagoni boje. Poslije bi svi plakali, Draga Bubanja pretpostavljam zbog tog što bi joj bilo žao mene, ja zbog razočarenja što to stvarno nije bila moja majka, Dunja zbog tog što sam ja plakala…
A kad bi se pojavila, sunce bi zasijalo jače, kao poremećena bih je stiskala i govorila u sebi ,,povedi me, povedi me bona,,
Jednom mi je donijela malu gitaru mahagoni boje, samo tog ljeta, zabavljena strasnim tandrkanjem po žicama, pustila sam je da ode bez dramskog čina…Izvukla se lisica, a ja nikad poslije nisam naučila da sviram gitaru.
Svih drugih ljeta kada bi odlazila...e to ne mogu napisati jer nema riječi koje bi to mogle iskazati.
Kao što nemam riječi da opišem kako mi je bilo kada je otišla zauvijek…
Za par dana bit će šest godina. Valjda joj je Žena tamo negdje do sad objasnila da je prava ljubav uvijek grešna i da se toga ne treba stidjeti…
Znam da me može vidjeti i da se vrlo često snebiva  što ne znam ništa da prećutim, i što mimo svih zakona volim ono što ne smijem…
Neka mi proba zabraniti…
Neka me natjera da prećutim…znaće da opet neću biti bolja kad sjeverac zapuše pustarom mog života...jer, grliće me njegove ruke ...da se samo malo ugrijem…
Znaće da to nije do Ženinog prokletstva…
Do ruku je Mila…

Nije svila običan materijal, tako si me učila…




,,Ne traži tragove naših stopala
Kuda su djeca u roju trčala
       Kuda su Pramajke sadile rastinje
    Tamo je izniklo sivo kamenje,,

Nema komentara: