Opis

Nešto što liči na priče i pjesme...refleksije i fragmenti. Nastao na nagovor prjatelja koji misli da svijet gledam kroz ružičaste naočale. Za kaznu što tako misli, zadužen je da briše (redovno) Onog Atoma kad se dotični prikaže na dnu bloga, koji sam usput jedva napravila jer o blogovima pojma nemam.

Namijenjen je svima onima koji u predjelu srca skrivaju paperje. Ako neko i zaluta tu...dočekaće ga samo krila, par svilenih buba i jedna vila koju je naučila Mila da se ljepše živi i diše, ako se vole ljudi i ako se po neko zrno te ljubavi u zvijezde zapiše...

nedjelja, 11. veljače 2018.

Zadušnice na Naš način



Nije ovo priča, ovo je Prva Odaja...

Dušo Moja, 
Ne znam kada se otvaraju ta vrata drugog svijeta, i kada je slobodan taj Prolaz, a nisi me ništa o tom ni naučila,  znam samo, da ako je išta potrebno tvojoj duši onda sam to ja. 
...
Juče su bile zadušnice, i svjetina je rukovođena prastarim kultom krenula put groblja. Probudila sam se kasno, i do poslije podneva se premišljala da li da krenem i ja. Malo je falilo da ne odem, ali znam da bi mi Ona oprostila. Napolju sjeverac, bježim u prvi market da se malo ugrijem i da joj kupim cherry bombonjere, koje mi se čine dovoljno ugledne i dovoljno drugačije od uštipaka i svinjskih rebara koje će po spomenicima najmilijih rasprostrijeti vaskoliki narod. Koračam prema crkvi i trudim se da ne gledam u oči ljude koji se vraćaju s' groblja, ali ko se razumije u njegovo veličanstvo pogled mogao bi u tim očima svašta vidjeti. Tek pod ponekim kapcima uspijem razaznati tugu. U ostalim vidim olakšanje, vidim ravnodušnost, trivijalnost, i sjaj koji je proizvela solidna količina alkohola za pokoj duše i mogla bih se zakleti da iz njih viri smijeh ili podsmijeh...ne znam čemu...pretpostavljam svemu. Kupujem svijeće u crkvenoj prostoriji  i tražim od prodavačice čirak. Povišenim tonom koji ima za cilj da me ponizi govori ,,šta,, dok ja petljajući s trenutnom govornom manom pokušavam da izgovorim ,,ono što se pali u kadionici da na to stavim tamjan,, 
 ,,Misliš ugalj, čirak je svijećnjak,,
,,Da ugalj i dajte mi crkveni kalendar,, izgovaram dok u sebi mislim bar znam šta je to.  
Razmišljam da ni onaj iz prethodne godine nisam otvorila, imam najavljivače crvenih kalendarskih slova na poslu koji revnosno poste i ništa ne rade obilježenim praznicima, sve drugo što rade u potpunosti se kosi sa načelima bilo koje vjere, ali neka ga, neka imam bilo kakav kalendar, možda se sruši internet, stane sve digitalno, možda se zarati, možda počnem da zaboravljam pa nek imam bilo kakav uvid u vrijeme.
Sledeća postava prodavnica cvijeća. Desetkovane police, raščerupani vještački buketi, vrišteće boje, u slavu prave i prirodne cvijetne divnoće, dođe mi da vrištim iz solidarnosti prema nježnim latima, ali suzdržavam se i tražim pupoljke u boji višnje. Pariraće ukusu i boji moje majke. 
I onda koraci postaju teški. Svaki put kad se približavam mjestu koje je odabrala da u njega legne i da zauvijek napusti plavu baršunastu sofu, ja dobijem distrofiju mišića i duše. Jedva prođoh grobljansku kapiju, bukvalno se provlačeći ispod ruku trojice pripitih muškaraca koji glasno i nesuvislo komuniciraju i samo što ne zapjevaju.
Rekoh ,,stigla sam Mila, stigla sam i da se obrukam u crkvi, znam da si se smijala, al' k'o da bi ti bila bolja,,
...
I sve sam onda pomiješala, redoslijed svijeća, tamjana, cvijeća, suza...i nije to ni bitno, bitno je da sam došla i ako znam da nema nikakvog Prolaza i da je jedini onaj Prolaz uvijek bio između mog i njenog razumijevanja, kao na primjer to..da su se jedino Svevišnjim u našim životima zvale Višnje. 
Malo sam posjedila još, ispričala joj da još pišem bajke. Šapnula joj tiho da niko na ovom svijetu nije imao takve majke i krenula okončavajući zadušnice na Naš način...
Uvijek za iskorak drugačije duše, kao male bezazlene tajnovite pakosti po kojima smo se razlikovale od drugih...baš kao što se razlikuju uštipci i cherry bombonjere...kršteno i nekršteno...
...
Sve na ovom svijetu dijeli se na Odaje...i prostor i duša...Između tih odaja vrlo često nema prolaza. Imaju pukotine, sićušne ali dovoljno velike da  ono nešto malo sklizne, da se provuče,  zaviri u neslućene predjele i da žmureći i pod vrhovima prstiju osjeti paperje dobro poznatih krila koja su jedina najiskrenije grlila svog Jedinog Nekrštenog Sina...


                                                                             Tvoja Frida




Nema komentara: