Opis

Nešto što liči na priče i pjesme...refleksije i fragmenti. Nastao na nagovor prjatelja koji misli da svijet gledam kroz ružičaste naočale. Za kaznu što tako misli, zadužen je da briše (redovno) Onog Atoma kad se dotični prikaže na dnu bloga, koji sam usput jedva napravila jer o blogovima pojma nemam.

Namijenjen je svima onima koji u predjelu srca skrivaju paperje. Ako neko i zaluta tu...dočekaće ga samo krila, par svilenih buba i jedna vila koju je naučila Mila da se ljepše živi i diše, ako se vole ljudi i ako se po neko zrno te ljubavi u zvijezde zapiše...

nedjelja, 18. veljače 2018.

Magleni zarobljenik



Nedjelja pusta, vlažna, i sva nekako gnjila.
Gledam kroz prozor isti prizor dvadeset i više godina i razmišljam kakav sam obzor sebi odabrala.
Brdo čiji je vrh vazda maglovit i stapa se sa oblacima koji su uvijek nisko formirajući bjeličastu fatamorganu .

Nit' im nebo valja, nit' brda. Nit' snijeg zna da padne kad je zima, nit' kiša  zna da se  obruši
kako prirodni zakon nalaže, već slini danima vlažeći  samo do pola
kao frigidna žena .

Valja mi preživjeti život. Puna sam straha, anksioznosti, lelujam, kao od tankog pruta zadobijeni,
fijuču neki udarci iznutra .
Plašim se što imam toliko prošlosti a nemam sadašnjosti. Meni se ništa ne dešava a sve vrijedno pomena dogodilo se prije.
Plašim se što nemam gdje da odem, niti imam koga pozvati da dođe, da svojim glasom otjera ovu tišinu.

Ubilo me nevoljeno mjesto prije smrti.  Utamničilo me, uzalud sam grebala noktima po zidovima.
 Gavrilo je htio da promijeni svijet ...ja samo nevoljeno mjesto...i  već smo bili mrtvi sa dvadeset i četiri ...

Pod prisilom dišem, isto tako radim, govorim, smijem se i krećem u dvadeset i četiri kilometra nepripadanja...
Ponekad i pišem,
Kad mi dopusti tamničar sa kojim živim.
...
Prekasno shvatih  šta je sloboda.
Sve ono prije ovog propadanja.
I ona ptica što smo je našli u snijegu, pa spašavali od smrzavanja,
moj drug Bojan i ja ,
samo nekoliko trenutaka prije nego što je pao  pogođen gelerom granate
dvadeset četvrtog decembra devedeset druge... bila je sloboda

Mogla sam tada slobodno umrijeti i ja sa njim
Sada bih slobodno živjela na nekom oblaku...tačno iznad vrhova voljenih planina
I pisala bih knjigu koja se zove
Tragom Mojih Širina...
  

                                                                                  Frida

Nema komentara: