Opis

Nešto što liči na priče i pjesme...refleksije i fragmenti. Nastao na nagovor prjatelja koji misli da svijet gledam kroz ružičaste naočale. Za kaznu što tako misli, zadužen je da briše (redovno) Onog Atoma kad se dotični prikaže na dnu bloga, koji sam usput jedva napravila jer o blogovima pojma nemam.

Namijenjen je svima onima koji u predjelu srca skrivaju paperje. Ako neko i zaluta tu...dočekaće ga samo krila, par svilenih buba i jedna vila koju je naučila Mila da se ljepše živi i diše, ako se vole ljudi i ako se po neko zrno te ljubavi u zvijezde zapiše...

nedjelja, 22. srpnja 2018.

Školjka...Za Sve One Što Su Vas Grebali Po Srcu


Za Sve One Što Su Vas Grebali Po Srcu

Ne ostari svaka priča u oku sunca. Još od onih dana kada se vulkan rascijepio pa na sred mora prosuo svoje okamenjene suze pa sve do sada, tuga nije objašnjena na pravi način. Neće ni biti.
Pjesma stoljećima pokušava oteti grijeh  slomljenih duša sa svih onih potonulih barki, koje su zalutale jer su se zvijezde pogrešno rasporedile na putu do Afrike.

Ja nisam tragač za legendama. Sve ovo ne bih znala da školjke nisu stigle na moju adresu.
Pravo iz ruku kreolskih dječaka.
I da stara Francisca nije, dugo pri odlasku, grlila moju Bijelu Djevojčicu.

Kreolska suza na prvi pogled nije ništa drugačija...samo što se kotrlja potamnjelom patinom i u konačnici slijeva u školjke koje spavaju na dnu sedrenih dubina Atlantika.
Kažu da su u njima zarobljene duše s' potonulih lađa. Iz njih šumi sjetna melodija sodade. 
Ako si rođen ranjiv to znači zbogom zauvijek. Ako si shvatio da si volio samo ti, to znači da ćeš do kraja života disati odlazećom čežnjom. Prosto je.

Valovi na sitni vulkanski pijesak, obično jutrom, izbace one najsuznije, one izbistrene od istina svih skitnica, probisvjeta, čarobnjaka i ludih harača koji su po afričkim pustolinama lovili ljude pretvarajući ih u roblje.
Svako vezano stopalo proklelo je svoje goniče, koji su iskupljenje pronašli na dnu oceana useljavajući svoje nesretne duše u školjke. 
Školjke su smislile magični trik kako bi olakšale tim potonulim dušama, tako što su pričale svakom ko bi ih pronašao kako se tuga lako zarobi i još lakše otpjeva. I da lični brodolom nikako, ni za mrvu, ne umanjuje snagu ljubavi.
I da, i ako, sreća, vjetar i ljubav kratko traju, trebamo pustiti da nas ponesu.
Samo je važno otići tamo gdje nema puta i putokaza, jer samo tako možemo ostaviti trag na slupanom bulevaru prošlosti.

Ipak. Pošalji adresu.
Poslaću ti narukvicu. Svaka školjka šumi jednu ljubav. One u boci su smiješna i zastarjela verzija.
Ove će ti reći da je previše jeftino voljenje koje razdijeliš na sve druge. Čak i pod pretpostavkom da su ga zaslužili više od mene. 
Reći će ti da se ne grebe noktima po srcu koje ti se da.
Reći će ti i to, Da Znam Koga Više Ne Voliš.
I da sodade, jeste zbogom zauvijek.

četvrtak, 28. lipnja 2018.

Par Otkucaja Za Tvoje Nesuđene Akorde






,,Kad me se sjetiš, pruži nježnost nekome kome sam sličan ja

I prelistaj stranice Svog Oronulog Dnevnika,,

          

I tako...prošlo je dvadeset sedam godina od tog juna kada nam je zbunjeni Bahrudin Kaletović iz Krakovskog Gozda jednom rečenicom ukazao na besmisao kojim je narednih godina  ljudska krv tekla u potocima.

 ,,Oni kao hoće da se otcepljuju a mi im kao ne damo,, i „Gdje ja da pucam na nekog ili neko na mene da puca? Gdje to može? To ne može nikako,,

Ali moglo je...iz sve snage. Do poslednjeg daha. Do mržnje od iskona. Do kostiju u gomilama. Do totalnog pomračenja koje još uvijek traje. Samo rijetki još naziru svjetlost gledajući izvrnutim zjenicama s' one strane Sunca, mrveći među prstima grumene ove napaćene zemlje koja skoro da više i nema kome pripadati.


On je tad imao mnogo manje godina od ovih dvadeset sedam koje su nam prošle i postale sitan kusur preživljavanja.

A samo je želio da se vrati kući i svira gitaru…

Sjećam Se Još Nekih Dvadesetogodišnjaka Koji To Nisu Dospjeli.


I da..i poslije dvadeset sedam stoji neriješen rebus ,,mi kao još uvijek hoćemo...i mi još uvijek kao ne damo,,
I žao mi je što više nisi živ da se uvjeriš ,,da ne ginu oficiri već samo jarani,,  ali  na neki drugi način i dan danas...
I da ih poslije nikakva para kupit' ne može.
I žao mi je što više nisi živ da vidiš kako marširaju čete nesrećnih i odlazećih Iz Zemlje Čije Je  Ime Moglo Biti Prohujalo Sa Vihorom ili Titanik i ni jedno drugo.


Posuđujem od ovog dana  nekoliko minuta  da te se sjetim...Vojniče.

Posuđujem od svog srca par otkucaja za tvoje nesuđene akorde.
Posuđujem i jednu davnu pomisao bez da se igram Boga…

I da imam moć da ikog vaskrsnem...znam koga BIH oživjela…


petak, 22. lipnja 2018.

Bella Ciao! Bella Ciao, ciao, ciao...






Defiluje junom čitav bataljon datuma. Obilježavaju se godišnjice , obljetnice,  koje više liče na bal pod ,,revizionističkim,, maskama nego na dane i pomene antifašističke borbe onih koji su uložili svoje vlastite živote vjerujući u ideju jednakosti i gradnju pravednog svijeta.
 Marširaju junom duhovi brezovičkih i partizana sa Sutjeske i tek rijetki mogu da ih vide i ako dolaze da se poklone njihovim palim sjenima u različitim datumima onako kako to samo znaju i umiju razjedinjeni.
Umirio vjetar lišće brezovičke šume, da ne ometa nadolazeće stihove pjesme koju pjeva mladić s' kosom poput pšenice iz padske nizije.
Prerano dozrelo klasje poleglo i skrilo ruke koje je Bella obavila oko njegovog vrata poslednji put ljubeći usne koje će za nju pjevajući umrijeti negdje daleko.
Ni slutila Bella nije da ga više neće dočekati i da će postati i zauvijek ostati muza stihova i da će sa njenim imenom na usnama partizani ginuti za slobodu. Cvijet koji mu je darovala na rastanku mirisao je na ljubav i slobodu. Onu istu za koju je znao da mora umrijeti.
 ,, O partigiano, portami via,
o Bella, ciao! Bella, ciao! Bella, ciao, ciao, ciao!
O partigiano, portami via,  ché mi sento di morir,,

Produži dalje ljepoto hrabra, što na stopalima  nosiš tragove padskog pijeska…
Neka te vodi  sa čela zvijezda tamo gdje huči hladna Sutjeska.
Čekaju te Nurija, Veselin, Sava, Ivan Goran  na mrtvoj straži.
Sa mnogih usana Bella te pjesmom još uvijek traži. 
Utihnula se zelena gora u sred juna. Valjda je tako tiha samo kad treba najljepšim cvijetom da procvjeta.  Onim istim kojim si četrdeset prve pisao svoju pjesmu grleći Bellu u klasju i odlazeći stazom ka najvećoj prekretnici svijeta .
,, Mi seppellire lassù in montagna,
o Bella, ciao! Bella, ciao! Bella, ciao, ciao, ciao!
Mi seppellire lassù in montagna
sotto l'ombra di un bel fior.
E le genti che passeranno
o Bella, ciao! Bella, ciao! Bella, ciao, ciao, ciao!
E le genti che passeranno
Ti diranno «Che bel fior,,

Oni koji su uprkos izuzetnim žrtvama i stradanjima ostali nepokolebljivi u riješenosti da istraju u oslobodilačkoj i revolucionarnoj borbi zadužili su nas da ih se sjećamo po istini. Ne i da je krivotvorimo.
Bella nas je zadužila da se poklonimo svim onim prekinutim snovima koji su kao zalog ljubavi  dali vlastitu krv za svoju zemlju i  zauvijek ostali pokriveni klasjem.
I mene je zadužio Jedan Dječak čji se život rasuo poput zrna pšenice...
Iz zrna tog klasja trebali smo da niknemo bolji…mnogo bolji…

Posvećeno mom djedu Milovanu. 
...Ubrzo poslije kapitulacije Italije ...Bio je ranjen početkom 1944 godine i savezničkim avionom prebačen u Bari na liječenje. Poslije je vraćen u svoju jedinicu IV crnogorsku proletersku udarnu  brigadu.  Poginuo je jedne subote  krajem jeseni 1944 prilikom napada njemačke avijacije na  partizanske položaje. 

nedjelja, 17. lipnja 2018.

Poslednji Voz Za Jug


Poslednji odlazak voza Beograd-Bar po ustaljenoj maršuti dogodio se prethodne noći. Krenuo je sa stanice u Beogradu oglasivši se dirljivom piskom koji je trajao za nijansu duže, kroz toplu junsku noć, ostavljajući za sobom ispucali beton perona iz kojeg je virio korov kao nijemi svjedok bolne zapuštenosti i još bolnije napuštenosti. Mnoge su sirene do sad oglašavale kraj. Utakmice...života...Samo još nisu izmislili sirenu koja će označiti početak i kraj lova na ,,medvjede,, koji su dopustili da na mjestu ljudskih stopala nikne korov i da vozovi odlaze negdje poslednji put. 
Duga je pruga Beograd-Bar i dugo godina je trajala huka kotača po šinama koje su se prostirale kroz mnoge gradove povezujući tako ljude i predjele, planine i more, razne besjede i duga ćutanja, radosne dolaske i tužne odlaske. Svojim poslednjim piskom oprostio se stari gordo krenuvši u svoju poslednju vožnju ka jugu. Osim svitaca, u oku otpravnika sjajila se suza nijemo svjedočeći prolaznost jednog vremena.

,,Hvatajući,, ga negdje na pola puta, predugo godina, nakupilo se dosta uspomena. Navikneš se tako na ludu pometnju i gužvu, ali kad uđeš , po inerciji povežeš se pogledom i osmjehom i do kraja putovanja upoznaš neke ljude i začuješ priču kao da se znate sto godina, utvrdiš po stoti put kako je svijet zapravo premali,  doživiš ono lijepo saosjećanje, kao kad ti stojiš, jer u sezoni možeš sanjati slobodno mjesto, a onda neko ustane da malo protegne noge i ostane tako satima, a ti sjediš na njegovom mjestu i ako je torba u hodniku voza bila sasvim udobna alternativa. Kondukteri ne bi samo provjeravali karte u nekim lijepim vremenima, brinuli su i o putnicima. Znam to po onom ,,mala nemoj da te neko zgazi,, kad sam bila tek nešto veća od torbe na kojoj sam sjedila.
Pri dolasku poslednjih pedeset kilometara obuzdavala bih srce da ne iskoči iz grudi i sebe da ne iskočim iz voza  i ostatak puta pretrčim od neke lude i neobuzdane sreće. Pri odlasku, prvih pedeset kilometara obično bih plakala tjerajući iz očiju one mašuće ruke koje su bile stvorene da grle najljepše na svijetu. U svim mrakovima tunela ostavljala bih dio srca, da me sačeka kad se opet vratim, da mogu da ga  sastavim.
Ostala sam kažnjena da se brata sjećam po suzama devedeset neke, po rukama koje su bile ispružene prema prozoru na kojem sam visila i po riječima ,,nemoj ići tamo, molim te,, a ja sam ipak otišla. Nedugo zatim otišao je i On...zauvijek i poslije toga svaki zvuk sirene doživim kao hirurški rez po sred duše.

Sinoć je poslednji put krenuo starom trasom. Zbogom stari moj drndavi, opraštamo ti sva kašnjenja, sve zastoje i sve kante koje smo preskakali ne bi li negdje našli bar mjesto za stajanje. Oni koji su dopustii da zarasteš u korov i sami su nikli iz korova i nikad nisu ni znali bolje.

Putuj stari, možda te u nekom plavom svitanju sačekaju sve one mašuće ruke na koje si tako navikao svih svojih godina. Svojom poslednjom sirenom otišao si u nezaborav Svih Onih Koji Su Zajedno Sa Tobom Putovali Prema Nekom Plavljem Nebu I Nekim Plavljim Očima. 
Zbogom stari moj. Sanjaj svjetla svojih gradova, tamo gdje ideš nema magle praskozorja i ne odranjaju se planine...postoje samo tišine i sjaj. Jug će već sjutra bez tebe biti tužan, mnoogo toga ostao ti je dužan...za kraj...

   Frida

utorak, 29. svibnja 2018.

Sve Će To Mila Moja Prekriti Ruzmarin, Snjegovi I Šaš





I nemoj  ...kad sve prođe reći  ,,a moglo je bolje,,

Jest al' u klincu. Tavoriš život kao razvučenu glistu zgaženog repa više od dvije decenije sav nabrekao od kiše metaka koja ti još uvijek zvoni u glavi i ako je rat davno završen.

Pristaješ al' ne u pristaništa, već u šablon koji je iscrtan i nametnut  unezvjerenom društvu koje je, boreći se za predjele i slobodu, postalo zatvorena kutija prilično bijednog sadržaja.

Ustaješ, oblačiš se, raspremaš  u radnu odjeću, odrapiš sve prekovremene satnice poklopljen slonovskim ušima jer imaš posao. Kad dođeš kući iza škripave vratnice čekaju te svi a niko te stvarno ne treba.

Kupuješ al' ne stvari, već samo prstohvate osjećanja, osmjeha, i ljepote i uzalud daješ sebe.
Ismijanom, ostanu ti samo slane rane i slonovsko odlazeće dupe od tuđe dobrote.

Prodaješ a nigdje ništa ne naplaćuješ dok se đavli oko tebe baškare loveći ti suze izdajice. Izigranom, ostanu ti samo ruže ,,sa dva smiješna trna,, da te bodu u predjelu gdje si jednom srce sanjao.

Gubiš rođene što predano i redom odlaze da se poklone zvijezdama, pa se poslije godinama liječiš hvatajući se za tuđe ruke kao ljuljaške, a one te odbace toliko daleko da poslije hodaš sav izubijan  i krnjav dok te ima.

Pamtiš samo prve korake, svi kasniji postaju samo klecanja jer više nema kaldrma za tvojih zlatnih nanula.

Ljubiš usnama u koje ti lukave zube zariju, pa poslije sav ispucaš od krvi mraznog decembra koji bi da te trajno nastani.

Daješ i daješ a nikad i ništa ne dobijaš. Na prazne dlanove ne slijeću ni ptice, nit ljepše duše iko razumije.

I nemoj reći...kad sve prođe...
,,A moglo je bolje,,
Da je moglo bilo bi, da je htjelo dalo bi.

Zato imaj sebe takvog kakav jesi, Zgužvanog I Ludog Gatara. Prihvati Cara I Vidara.
Zapravo Traješ Dok Daješ...
I ne pitaj se više čime od sebe da se braniš
Upali radio...Ima nečeg magičnog kad se frekvencije izmiješaju s' vinima.
Pokušaj još jednom ljubav da daš...
,,Sve će to, i onako, Mila Moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš...

nedjelja, 27. svibnja 2018.

,,Spring Waltz,, I Čuvaj Mi Se Djevojčice





 ,,Ne postoje jednostavni odlasci, kad se spetljaš s ' riječima i Šopenom u trenutku.
Obezvrijedila je sve brendirane i sve markirane ovog strašnog savremenog doba i zasijala mi kao zvjezdica na večernjem nebu...i gle čuda, samo sam je o nebu i učila,,

Da li sam joj bajkama koje je slušala dok je bila sasvim mala zatrovala djetinju dušu na vječno pripadanje Ovim Čudnim, Neprilagođenim I Pogrešnim Sentimentima Obojenim pitala sam se dok smo se vozile kroz suton. Koliko će joj to donijeti borbe i bezrazložnog neshvatanja znala sam. Čitav svijet je pretvoren u sjenku nedostojnu povjerenja. Jedno sam znala...Lavče je odraslo. Stisnulo zube i petlju i ostavilo za sobom daleko i svoje prethodnike i svoje savremenike. 
Sve jezike kojim govori opet ne mogu sakriti one male odaje koje sve govore o tananim bićima  i džinovima. Ovog mi je zalaska sunca pokazala da se svako od nas nastavlja kroz nekog drugog, i da geni nemaju nikakve veze sa tim. Nisu sve djevojčice imale očeve i ne moraju zbog toga biti iste, ali koju god su dograbile Lavice vazda će vući na ponosno divlje skrivajući vrlo vješto one repove zvijezda za koje su se zakačile i koje će uvijek biti nedokučive onom ogrezlo prosječnom nastanjenom u većini.

Postavljala sam pitanja, na trenutak se moleći u sebi da da pogrešan odgovor. Ali šašavica ni jedno nije promašila, niti jedan odgovor.. bar zarad sopstvenog spasa. 
A broj stopala...dječiji. Kako su se samo usudila preći sve te grebave putanje. Usput su navratila po doktorsku disertaciju i nagledalo se Sarajevo svakavih patuljaka al' ovakvih nije često. Oči Sijavice Od Svitaca zagledane kroz izlog ,,Franz & Sophie,, mnogo dalje od Petrakijine...i još više. Čak do onih egzotičnih predjela iz kojih su potekle čudesne travke.

Čuvaj Mi Se Djevojčice. 
Plaši me onaj ,,Spring Waltz,, koji je krenuo nonšalantno sa stika odmah kada je i ,,auto,, krenulo,  i gle, nije me začudilo od kud baš ta melodija ni to što si rekla:
,,Kako bih sad da se negdje odvezemo do kraja svijeta i budemo lude,,

Poput zvjerke budi, kad već zvjerke liječiš. Neobično Obična moja djevojčice, svijet je tek Mala Bogda, Veliki Zagrljaj i ništa više.
Kad si ono dovela svoju drugaricu u naše male mjesto a svi blenuli poput ludaka u njeno tamno lice i bijele zube, zadala si mučevan zadatak svim rasistima koji su nikli iz primitivnog sjemena misleći kako je voda samo ova koja teče.
Izgradila si ti svoju Nojevu Barku tim malim rukama i velikim srcem i svega je u nju stalo. Sve ono što si sama skupljala po suncu i vjetrometinama. I ne znaš koliko si postala skupa naspram svih jeftinih.
Čuvaj Mi Se Djevojčice...kad budeš trčala diši duboko. Pohvataj sve te svoje avione, nebo je i onako tvoje.
 Džinovski ćeš mi nedostajati.
Pahuljasto se nametni tom suncu, ne hodaj po vrelom pijesku, zavoli pjege.
Budi to što jesi...ne može takva kao ti baš svakom da se desi.
Ja ću čekati razglednicu na portugalskom i bdjeću nad tragom malih stopala što velike otiske ostavljaju..gdje god dođu...
I ne boj se Lava, kad već lavlje srce imaš...


.






utorak, 22. svibnja 2018.

Na Putu Svile




Praznik je. Vrijeme za  želju i radostan dan
Želim  Ti sve…a sve je meni kad smo zajedno
Kao zrno pješčanog sata u mom oku ističeš
U kalupu vrata Svilena Buba…šapćem joj nije mi svejedno
Da tebi  ne pripada, ja ničega nemam
Svilena Bubo… kakvom me to svilom dotičeš

Stigla zima s  mrzlinama, s hordama pahulja se svađam
Vrišteći u oči upadaju, u zjenice se gnijezde, kao ptice
Kao da je nebu svejedno to što te stalno ne gledam
Kao da je meni lako to što  ljubav pogađam
Kao da ne prepoznajem nježnoće lice
Kroz  ambise svile propadam

Kotrljaju se dvije narandže s Albertove pijace
Mirišu na davno opjevane kiše
Al  to su kiše nekog drugog grada
Pamtim mu samo ulice i tvoje lice
Dok istok i zapad izgovaram tiše
Svilena Bubo  gdje si mi sada

Želim Ti sve…praznik već nastaje…
Pahulje,narandže  i ptice …sjećanja sitnice
U Ponoć Bajke Moja Buba Leptir Postaje
Osjećam…slijeće mi na lice.

ponedjeljak, 21. svibnja 2018.

Dječakov Most



Pričao je o vježbi vojnog desanta u Višegradu, na Drini i kako je tad spasio nekog mladog vojnika koji se davio u velikoj vodi pa osvanuo u novinama poput kakvog heroja, a moje su misli lutale i sjetila sam se koliko sam dana provela u osnovnoj školi sanjareći o njemu, i koliko sam se puta nadala da će baš taj dan, kada se završe časovi, biti ispred škole, da će me čekati. Dok je on glumio heroja u nekom svom životu, snovi njegove djevojčice su bili baš skromni. Blago ocu junaku, bar neke je izbjegao. Blago i kćeri, neke je zauvijek zakopala u tajna skrovišta da ih nikad više ne nađe.

,,Bilo je to osamdeset druge, potkraj leta, imali smo vežbu…,,

Bilo je to osamdeset druge potkraj ljeta kada me majka iz Crne Gore dovela kod sebe u sarajevsko predgrađe jer sam trebala poći u školu. Crvenokosa se trudila neopisivo, skockala me je za prve školske dane, i kao biljeg makovog cvijeta, sve čega bi se dotakla poprimalo bi crvenu boju. I moje cipele, i moja đačka torba, i haljina, i mala suknja plisirka. Samo su mašne u kosi bile bijele, sa crvenim tačkicama. I razlikovala sam se po nečemu od ostale djece. To što je moja majka bila prokleta na purpurne nijanse donekle jeste doprinjelo tome, ali ja sam osjećala neku drugu razliku koja se melanholično razljevala po mojoj djetinjoj duši i patila sam za svojim južnim zmajevima iz Crne Gore pod čijim sam krilima disala čistu ljubav. Nikoga nisam poznavala, čak ni put do škole, i bila sam toliko stidljiva da sam jedva pred učiteljicom izgovorila svoje ime. Njegovo ime niko nije spominjao, sve do onog dana kada sam u školi trebala odgovoriti na pitanje ,,zanimanje oca,, Ima nešto surovo u sedmogodišnjoj djeci, nešto što je specifično od kad se djeca djecom zovu, a to je neka njihova urođena intuicija i sklonost ka zadirkivanju i grebanju i najmanje ranice koju skrivenu nosiš ispod kože. Svi su znali da nemam oca, svi su znali da su roditelji rastavljeni, i podsmješljivim frazama, nakon mog odgovora zanimanje oca ,,vojno lice,, vršili su desant na moje malo uplašeno srce. Samo Ona nije. Zvala se Elma, i osim mjesta u klupi dala mi je i svoje srce koje sam čuvala na dlanu, hvatajući se za tu dobrotu kad god bi me spotakli. Pomogla mi je da se uklopim, da se suočim sa strahovima, i dan za danom pričala sam sve više i sve glasnije. Škola je bila pored ceste, ispred je bila ograda na kojoj smo redovno visili kao djeca, poslije časova. One su čekale da cestom prozuji Čola, i da mu do besvjesti mašu i šalju poljupce. Ja sam svaki dan čekala svog oca. Zvono koje bi označilo kraj časova, zazvonilo bi moju nadu ,,možda danas bude ispred škole,, i izlijetala bih usplahirenog srca i istom brzinom ga smirivala pred školskim dvorištem u kojem se nikad nije pojavio. Nada bi onda postala tek pospana ptica, a ja bih svaki put vješto uspjevala da sakrijem svoje razočarenje. Tu je bila Elma, bilo je smjeha na pretek, i samo jedna cigla iz slastičarne poravnala bi dan i pretvorila ga u roze. I niko nije znao da sam mu se potajno nadala. Nosila sam tu nadu i tu tajnu mudro skrivenu dugo, dugo godina…

,,Rekla si mi da voliš Andrića,,
,,Volim, i ne znam kako da Vam to opišem, pisala sam gimnazijalcima maturske radove na sve moguće teme iz njegovih djela, na fakultet sam primljena lako. Bila sam prva na prijemnom. Nakon analize Ex Ponta, ponuđeno mi je da studiram književnost, ali se majka plašila da prolazim kroz koridor od unproforskih ćebadi na putu do fakulteta, znate pucalo se jako devedeset četvrte, pa sam odustala od te svoje najveće ljubavi,,

I ne vidjeh žal na licu starog vojnika, ne vidjeh ni na trenutak da ga je potreslo saznanje da sam tih ratnih godina bila tek ptiče koje je bilo poletilo toliko visoko iznad svih ispaljenih metaka. Nije se javio. Ni jednom. Rat je trajao više od četiri godine. Nije mu bilo važno gdje sam i jesam li živa, pa je bilo čudo  za očekivati da mu bude važno bilo šta drugo. 
Pomislila sam ,,o Ivo, spasi malo trenutak, daj neku mudrost da objasnim ovu površnost i hladnoću,, i javila mi se spasonosna ideja.
,,Predlažem da mi odemo u Višegrad, tamo je most, tamo imate uspomene, i tamo ima lijepih mjesta za šetnju i razgovor,,
,,Blizu je, tek nekih pola sata, Drina je najzelenija u ovo doba godine…šta Vi mislite?,,
,,Divno Ana, slažem se, naći će mo neko prenoćište a i čuo sam da je Kusta napravio cijeli jedan gradić, sigurno to vrijedi pogledati,,
,,Potrudio se Profesor, učini vam se na trenutke da se Dubrovnik preselio na obalu Drine,,
U sebi sam pomislila ,,samo da se dokopam Bosne, tu ću biti na svom terenu, možda se i odvažim da ga pitam sva ona pitanja koja su mi bubnjala u sljepoočnicama već nekoliko sati...,,

Nastaviće se ...nekad negdje...
...
Zapravo, napisala sam jednu pjesmu. Poslala je negdje prvi put u životu. Prošla je zapaženo. Polako sam godinama urušavala svaku pomisao da imam pravo na neki san. Ostale su riječi. One koje sam naučila vrlo davno kako bih se mogla razračunati sa samom sobom. 
Stajali smo On i ja na ovom mostu. Pričao je o Dječaku...bez prestanka..onom kojeg je volio i sa kojim je bio cijeli život...proveden bez mene...
Ja sam ćutala...i smišljala Ovu Pjesmu...

Dječakov Most

Ivo Brate...kud god da krenem tvoje me staze prate

U kasne sate zamišljam crne ate kako odnose dijete
Dok preko Drine skrušeni oblaci lete
Nazirem majku što tihim glasom izgovara molitvu
,,nek' mi ga vrate, nek' mi ga vrate,,

Ivo Brate...nižem tako ponoćne sate
A iz sedrenih dubina vilinskim kapima iz mojih očiju kapa Drina
Iz otrgnutih grudi,  onih ranjenih majčinih dubina
Prostre se djetinji vapaj ,,ne daj me majko jedina,,

Ne daj me Vilo Mila
Da mi srce skameni tuđa velika sila
Da me odvede od tvojih bregova
Da mi zaboravom tijelo prekrije
Da ne znam da li si ikad stvarna i bila
Da mi sirotinjstvo uzme Bijela Akča Begova
Tvoja mi je  ljubav na ovom svijetu jedina svila
Drinom si me majko umila

Ivo Brate...tvoja me lica poput duhova prate
Svaki sam lik stoput  odživjela
Kad bi suze mogle da te vrate
Da ti kažem samo...
Dječaka sam jedva preživjela

Ivo Brate...ostanem tako sate zamišljajući predjele i
Tragove malih stopala koja odlaze da se ne vrate
Utisnuta  u sjećanja ove kaldrme bijele
Vilinskom pređom košulju tkanu
U zavežljaju koru hljeba...malo drhtavo srce
I onu suzu majčinu što krvavom kapljom
U zelenu Drinu kanu

Otvori kapiju Ivo...
Pa pogledaj s' Nebeskih Vrata
Sve je još tako živo
Tvoj  biljeg zauvijek utisnut je
U besjedu ovoga grada

Miješaju se tako vijekovi i lica
Iskri se mjesečevim srebrom bijela ulica
Al' onom stazom starom
Zajedno sa Neimarom
Katkad promakne lik dječaka
Što je Odanici Suzi izgradio onaj most
Koji ga je odveo zauvijek u Nebesku Visost.