Opis

Nešto što liči na priče i pjesme...refleksije i fragmenti. Nastao na nagovor prjatelja koji misli da svijet gledam kroz ružičaste naočale. Za kaznu što tako misli, zadužen je da briše (redovno) Onog Atoma kad se dotični prikaže na dnu bloga, koji sam usput jedva napravila jer o blogovima pojma nemam.

Namijenjen je svima onima koji u predjelu srca skrivaju paperje. Ako neko i zaluta tu...dočekaće ga samo krila, par svilenih buba i jedna vila koju je naučila Mila da se ljepše živi i diše, ako se vole ljudi i ako se po neko zrno te ljubavi u zvijezde zapiše...

srijeda, 7. studenoga 2018.

Nemam Više Kome





Nemam više kome
A htjela bih
 Iz nebeskih škrinjica
Sasuti zvjezdani prah u dlan
Pa da mi poslije milovanja svjetluca koža
I da dijamanti sa vrhova prstiju
 Budu dragocjenost koju ću nositi
Na svako  ćutljivo putovanje izvan sebe
U neki novi dan

Da iz zdenca dohvatim čudotvorne kapi
I prospem ih po koži izrezbarenoj od nemira
Pa da onda saznam šta je nježnost
I kako ona klizi po mekom satenu odavde do svemira

Da iz vjetra ukradem miris jeseni
I unesem je u našu sobu
Pa da se slatkoćom raspuknutog divljeg kestena zamiriše
Svaki naš udah i uzdah
I da kažem
Nemaš ti pojma šta si ti meni
A napolju počnu da liju kiše

Mogla bih
Da iz duše posrnule otjeram tuge
 Pa da se oči napune zlatnim tačkicama i vrate stari sjaj
Da dohvatim dvije ptice ispod oktobarske duge
I skrenem ih u gnijezdo toplije
Mogla bih sve što je bezgranično
Dok se pravim da ne vidim kraj

Mogla bih da zamolim ostani
U nježnosti duše ucrtan ostao prag
Čim pređeš, tu si svoj na svome

Mogla bih da kažem volim te
I samo me jednom jako zagrli
I stvarno bih htjela
Ali više nemam kome

Olja...Moja Si Najbolja



 

Olja, u tvom osunčanom maju
Ogleda se samo duga
Iz tvog srca dva leptira stavljam na oči
Jer tebe smijem gledati samo kroz nježnu zavjesu od krila
Od nečeg tako lijepog razveseli se i tuga
Pločnici tvoga grada pamte obrise tvojih stopala
Još te sjetno čekaju
I govore tiho ,,kakva bi to radost bila,,

Olja, evo dušu ću ti predati
Crtaj po njoj one svoje brodove i mora
Tebi je sve dopušteno
Jako stegni taj kompas
I ne pitaj mila hoće li moći proći
Tjesnacima mog krvotoka i moreuzima između bora

Olja, tragove tvojih stopala
Skrivaju topoline grane
Vilsonovo još miriše na svakom mjestu gdje si stala
Tepih od lišća još ti pamti cipelice
Evo se od nedostajanja rasplakala ona klupa kraj koje si bila zastala
Dan se u svjetionik pretvara
A veseli mornari iz mog srca još se pjesmom pitaju
Za  koga si mila tako lijepa ostala

Golubice dvije upravo slijeću na obalu Lima
Govore mi da si pod nebom nekog grada trećeg
Skupljene dragocjenosti tvojih osmjeha evo pakujem na brod
Čekam da nadođe sjećanja plima
I da znaš, od glagola voljeti, nema ludaka većeg

Taj luta po gradovima, zaviruje u ptice i cvijeće
Čak i u ono što se ne smje
Zato nemoj da se čudiš mila
Što ti  pišem čudne pjesme
Djevojčice moja draga
Da si htjela, ne bi mogla biti bolja
Od eona pa do sada i pod nebom svakog grada
Voljena Si Olja I  Moja Si Najbolja…

ponedjeljak, 17. rujna 2018.

Bogda


Ako sam bila tolika bogda u tvom srcu
Zašto si govorio ogromnosti o ljubavi
Ako su ruke grlile mekoćom neba i onom dragom toplinom
Zašto sada prosipaju staklo da se posječem
I da ti krvavih stopala više ne mogu doći
Da sačuvaš svoje noći da u njih moja riječ ne svrati
Kažeš plaši te da te neko toliko voli
Svetiš se meni jer te ona boli
A mene tuga kao čelik kali
Stišćem šake da ne iscuri svila
Koju sam na dlanovima zapamtila
I sklapam oči pred zoru
Tjeram maglu ludila
Al' ono zrno nježnosti iz kalupa tvoga dlana
Fali pa fali
Noć se predaje polako
Nije mi lako brajevu azbuku čitati...prazan prostor pipati
Sjećanja kad postanu brojanice,
 teško je
Na tvojim grudima moja je glava slušala kako ti kuca srce
A po mom se prosule mrvice kojim si hranio ptice
I kuca sve tiše i tiše jednu priču za kraj
U kojoj odlazi Vila
Jer nije mogla letjeti polomljenih krila

utorak, 4. rujna 2018.

Safetove Nedjelje




,,Tebi majko moje misli lete preko polja i dolina
Iz daleka primi pozdrav od jedinog tvoga sina,,

Kad svede sve na ovom svijetu u suštinu, ništa čovjeku ne ostane osim ljubavi, lica i predjela. 
I poneke pjesme.
Jedan je kalup u koji uklopiš srce po rođenju, i taj se kalup više ne mijenja. Ne možeš pripadanje izlijevati od bronze ili platine. Uspomene kad postanu patine jedine su odrednice. 
Ko si bio.
Ko jesi.
I ko ćeš biti. uvijek i zauvijek.
Ma gdje se tog trenutka nalazio na ovom svijetu.

Za svo to vrijeme važno je biti srećan. Važno je znati i to da se dobro dobrim ne vraća uvijek. 
I kad ima predispoziciju da se otkači od života prije rede, važno je da ostane čisto i neuprljano. Srce. 
Važno je i to da će se uvijek naći neko o će da ga oporavi.
Naći će se i neko ko će da ga zgazi, ali to ni za mrvu ne smanjuje presađeni teleskop kojim se iz lijeve pretkomore viri u zvijezde.
I u one koje su vrijedne da se u njih zagledaš.
I u one koje te krakom izbodu jer im se hoće.
Ipak, važno je u kalup srca staviti sjećanja i prisjećanja na sve one koji su nas zadužili takvim trenucima.

Nedjeljom obično posjetim Milinu vječnu kuću, i kad se vraćam kući kao da ponovo učim hodati jer mi sjećanja kovitlaju ravnotežu.
U tim našim nedjeljnim tihovanjima, obično oživi prošlost, jer sadašnjost je toliko glasna da bi sve pokvarila.
Načet je septembar već drugi dan. Prije jedanaest godina , na ovaj dan napustio je ovaj svijet Safet Isović. Sjetila sam se starog tranzistora i tihih nedjelja koje su svega davale u višku a najviše ljubavi,  dok mi je grana od bora pala kraj mora kaplji kojima sam otapala patinu sa svih naših uspomena iz sarajevskog predgrađa.
 Ona bi peglala bijele uštirkane plahte, i kroz izmaglicu mirisne pare pjevala prateći Safetov glas iz radia ,,tebi majko moje misli lete,,

Ja im zato posvećujem ovaj dan. Sve je manje razloga biti srećan i sve je manje razloga živjeti u ovoj zemlji koju su oboje toliko voljeli i u kojoj su pjesmom ispratili nedjelje kakve se više nikad vratiti neće, ali je dovoljno razloga danas na dan Njegovog odlaska dati omaž svim njegovim pjesmama, ako ništa onda zbog toga što su ih pjevale nečije majke.
A to ne mogu učiniti nikako drugačije osim parafrazirajući Đoletov stih
,,šta god danas da zapjevam vući će na sevdalinku,,

četvrtak, 16. kolovoza 2018.

Napiši Jednu Ljubavnu


Napiši jednu ljubavnu...

Čime da napišem ljubavnu...
Perom iz krila galeba koji je davno preletio borove Perasta
Da ispod neke Sjeverne Vjetrenjače
svije gnijezdo
Dok meni smola lijepi isplakane oči
proklete na nesne.
Tužne su takve pjesme

Tiho i s predumišljajem kao iglice bodu kožu
Prepune odlazaka od kojih trnu rime
Spuštenog pogleda sakrivam lice
I ne znam kom su sazvježđu dali tvoje ime
Tijesne mi ljubavi postale ulice

Svi mi zadaju temu
Za rub mjeseca kačim dušu svake ponoći
Pišem o ljubavi priučene riječi 
I sve ih dugujem tebi poput nara raspuknute
Bajam da preživim nedostajanje
Kad mi pod ovim krovom više nema pomoći

I pišem pjesmu ljubavnu
Šaljem je s' pečatom sedam mora
U njoj se zovem Ana i najljepše te molim
Prevari život, otključaj kavez
Otvori vrata na drugu stranu

 I nemoj nikad sve što se mora
Ko još na kiši ostaje sam
Ne odlazi ljubavi s' kolodvora

Tamo je zima
I poslije ove stanice ostaće prazne stranice
Pa neću imati s' kim knjigu zagrljaja pisati
 I ne pišem ja uopšte već tebe učim disati

Krilom se tvojim pokrivam
Dušu razotkrivam
I molim te, kao sve na svijetu
Nemoj više odlaziti
Divno Moje Pero U Letu...

srijeda, 8. kolovoza 2018.

Da Li Znaš Gdje Su Dobri Ljudi Nestali




,,Da li znaš gdje su dobri ljudi nestali gdje je ona zemlja, onaj svijet
 u kome živjeli smo mi mnogo godina srećni 
Šta je sad od tog našeg svijeta ostalo gdje su oni moji drugovi, po svijetu negdje nestali 
da se nikad ne vrate ...,,

I kad shvatiš da si samo Vjeverica koja je pošla po pregršt šišarki od zagrljaja onih ruku koje su prešle kilometre da zagrle one svoje gene od iskona,
i ono malo duše koju su ostavili odlazeći u bolji svijet, odjednom ljeto postane sveto. 
I od dragosti grizeš osmjehe kao jabuke, posut nekom divnom punoćom koja je ravna nebu, jer se samo nebom mjeri radost kojom se svome raduješ.
Sinu...Bratu...Prijatelju...
 I smijao bi se i plakao nad Ranjenom Zemljom koja je bila i nestala i neka sasvim druga postala.
I ne znaš kojem gradu bi pripadao, a u svakom bi minut ćuteći prizvao sve one koje si volio.
Pa kad dođu da odmore svoja voljenja pod skute sirotinjstva koje su ostavili onda kad nisu pretpostavili da će im baš ono toliko faliti, 
izbrišu granice i vrate sate nalik čistoj sreći. 
I pomisliš kako se događa savršen dan u sjeni borova.
I uopšte te ne iznenadi Concierto de Aranjuez u Stojnićevoj obradi koja te iz zvučnika tiho i s predumišljajem izbode zimzelenim iglicama svud po srcu i naježenoj koži. 

Iznenadi te tekst koji si bio zaboravio, i koji je bio uspavanka onda kada su nam dobri geni prenosili još bolja htijenja. 
Pa poželiš da ga u himnu metnu, u prostor bez amblema, granica i grbova
u kojem nema stanica sa kojih odlaze voljeni.


,,Da li znaš gdje su dobri ljudi nestali 
gdje je ona zemlja, onaj svijet 
u kome živjeli smo mi mnogo godina srećni 
Šta je sad od tog našeg svijeta ostalo 
gdje su oni moji drugovi, po svijetu negdje nestali 
da se nikad ne vrate ...
Vjerujem da će opet doći bolji dan 
da djeca ova ponovo se smiju bezbrižno 
da na ovoj zemlji svuda vlada mir i da svijet bude bolji, bolji 
Da Pobijedi Ljubav,,

utorak, 31. srpnja 2018.

Moj Galebe...Lijepo Sanjaj...



,


,,Potrošio sam mladost i dušu i tijelo…
A sve lijepo što je bilo, što je ludo srce snilo u pjesmi se zbilo…,,


Zatečena mržnjolikim slovima kojim napadaju sa svih strana…o svemu i svačemu, gotovo da nema ničega na ovom svijetu što ne bi bilo isprljano i nagrđeno kalom kojim zemljani redovno posipaju.

Pitala sam neki dan jednog pametnog mladog čovjeka jesmo li sami na ovoj Planeti.

Odgovorio mi je ,,nema šanse da jesmo, i da ti kažem, kada nas vide, pobjegnu glavom bez obzira, sažaljivo odmahujući glavom,,

Sjetila sam se danas toga, dok sam pregledala vijest i reakcije na smrt najpoznatijeg umjetnika tanane duše i kategoričnog srca da se neće dati nikom sem svojim pjesmama.

Osim što nas je dirao u srce svojim melodijama, svojim tekstovima ,,ispričao,, je cijelu jednu filozofiju ,,jecanja u svojim dubinama,, a to svi radimo. I ljubav će biti jedino znamenje koje ćemo jednom ponijeti tamo negdje gdje će nas prepoznati samo po krilima.

I samo leti sinji Galebe, tvoja su krila baršun i svila. Ono što se nikad neće potrošiti to su sjećanja na tvoje skale kojim ćemo se svi penjati i padati, znajući da je svaka, jedna pobjeda i jedna nada.

Davno su protekla vina s' usana i niko od nas ne zna kraj koje fontane će poslednji put sklopit oči i koja će mandolina tada svirati kraj. Ono što će ostati mrve su ljubavi koje smo davali i koje su pomjerale glečere iz srca. Jer ,,ća je život vengo fantazija,,

Oprosti ako još išta ima da se oprosti. Katkad su riječi gruvale jače od onih bombi, i u tom barutu sagorjelo je sve ono što nije bilo vrijedno niti jedne tvoje note.

Nemoj sad biti na kraj srca, tebe i onako čeka Tvoja Magdalena na onoj najsjajnijoj zvijezdi u koju se zagledamo svaki put kad srce zatreperi. Dolje ostajemo mi mali, zagledani u sve tvoje visove koje si preletao dok smo po sopstvenoj duši rovarili grebući sopstvene ožiljke uz tvoje pjesme.

Budi dobar…Lijepo sanjaj.
Sad Te Više Ništa Ne Boli.
Moj Galebe.

nedjelja, 22. srpnja 2018.

Školjka...Za Sve One Što Su Vas Grebali Po Srcu


Za Sve One Što Su Vas Grebali Po Srcu

Ne ostari svaka priča u oku sunca. Još od onih dana kada se vulkan rascijepio pa na sred mora prosuo svoje okamenjene suze pa sve do sada, tuga nije objašnjena na pravi način. Neće ni biti.
Pjesma stoljećima pokušava oteti grijeh  slomljenih duša sa svih onih potonulih barki, koje su zalutale jer su se zvijezde pogrešno rasporedile na putu do Afrike.

Ja nisam tragač za legendama. Sve ovo ne bih znala da školjke nisu stigle na moju adresu.
Pravo iz ruku kreolskih dječaka.
I da stara Francisca nije, dugo pri odlasku, grlila moju Bijelu Djevojčicu.

Kreolska suza na prvi pogled nije ništa drugačija...samo što se kotrlja potamnjelom patinom i u konačnici slijeva u školjke koje spavaju na dnu sedrenih dubina Atlantika.
Kažu da su u njima zarobljene duše s' potonulih lađa. Iz njih šumi sjetna melodija sodade. 
Ako si rođen ranjiv to znači zbogom zauvijek. Ako si shvatio da si volio samo ti, to znači da ćeš do kraja života disati odlazećom čežnjom. Prosto je.

Valovi na sitni vulkanski pijesak, obično jutrom, izbace one najsuznije, one izbistrene od istina svih skitnica, probisvjeta, čarobnjaka i ludih harača koji su po afričkim pustolinama lovili ljude pretvarajući ih u roblje.
Svako vezano stopalo proklelo je svoje goniče, koji su iskupljenje pronašli na dnu oceana useljavajući svoje nesretne duše u školjke. 
Školjke su smislile magični trik kako bi olakšale tim potonulim dušama, tako što su pričale svakom ko bi ih pronašao kako se tuga lako zarobi i još lakše otpjeva. I da lični brodolom nikako, ni za mrvu, ne umanjuje snagu ljubavi.
I da, i ako, sreća, vjetar i ljubav kratko traju, trebamo pustiti da nas ponesu.
Samo je važno otići tamo gdje nema puta i putokaza, jer samo tako možemo ostaviti trag na slupanom bulevaru prošlosti.

Ipak. Pošalji adresu.
Poslaću ti narukvicu. Svaka školjka šumi jednu ljubav. One u boci su smiješna i zastarjela verzija.
Ove će ti reći da je previše jeftino voljenje koje razdijeliš na sve druge. Čak i pod pretpostavkom da su ga zaslužili više od mene. 
Reći će ti da se ne grebe noktima po srcu koje ti se da.
Reći će ti i to, Da Znam Koga Više Ne Voliš.
I da sodade, jeste zbogom zauvijek.

četvrtak, 28. lipnja 2018.

Par Otkucaja Za Tvoje Nesuđene Akorde






,,Kad me se sjetiš, pruži nježnost nekome kome sam sličan ja

I prelistaj stranice Svog Oronulog Dnevnika,,

          

I tako...prošlo je dvadeset sedam godina od tog juna kada nam je zbunjeni Bahrudin Kaletović iz Krakovskog Gozda jednom rečenicom ukazao na besmisao kojim je narednih godina  ljudska krv tekla u potocima.

 ,,Oni kao hoće da se otcepljuju a mi im kao ne damo,, i „Gdje ja da pucam na nekog ili neko na mene da puca? Gdje to može? To ne može nikako,,

Ali moglo je...iz sve snage. Do poslednjeg daha. Do mržnje od iskona. Do kostiju u gomilama. Do totalnog pomračenja koje još uvijek traje. Samo rijetki još naziru svjetlost gledajući izvrnutim zjenicama s' one strane Sunca, mrveći među prstima grumene ove napaćene zemlje koja skoro da više i nema kome pripadati.


On je tad imao mnogo manje godina od ovih dvadeset sedam koje su nam prošle i postale sitan kusur preživljavanja.

A samo je želio da se vrati kući i svira gitaru…

Sjećam Se Još Nekih Dvadesetogodišnjaka Koji To Nisu Dospjeli.


I da..i poslije dvadeset sedam stoji neriješen rebus ,,mi kao još uvijek hoćemo...i mi još uvijek kao ne damo,,
I žao mi je što više nisi živ da se uvjeriš ,,da ne ginu oficiri već samo jarani,,  ali  na neki drugi način i dan danas...
I da ih poslije nikakva para kupit' ne može.
I žao mi je što više nisi živ da vidiš kako marširaju čete nesrećnih i odlazećih Iz Zemlje Čije Je  Ime Moglo Biti Prohujalo Sa Vihorom ili Titanik i ni jedno drugo.


Posuđujem od ovog dana  nekoliko minuta  da te se sjetim...Vojniče.

Posuđujem od svog srca par otkucaja za tvoje nesuđene akorde.
Posuđujem i jednu davnu pomisao bez da se igram Boga…

I da imam moć da ikog vaskrsnem...znam koga BIH oživjela…