Opis

Nešto što liči na priče i pjesme...refleksije i fragmenti. Nastao na nagovor prjatelja koji misli da svijet gledam kroz ružičaste naočale. Za kaznu što tako misli, zadužen je da briše (redovno) Onog Atoma kad se dotični prikaže na dnu bloga, koji sam usput jedva napravila jer o blogovima pojma nemam.

Namijenjen je svima onima koji u predjelu srca skrivaju paperje. Ako neko i zaluta tu...dočekaće ga samo krila, par svilenih buba i jedna vila koju je naučila Mila da se ljepše živi i diše, ako se vole ljudi i ako se po neko zrno te ljubavi u zvijezde zapiše...

utorak, 22. siječnja 2019.

Tragač Legendi


Oko ponoći, svega mi...svega navrati u oči

Tragač Legendi

Pričao si mi o zemljama vječitog sunca
I kako te magla u očima tjerala da odlaziš
Ćuteći o tankim linijama koje su ti otrovom ostavljanja
Crtale zvjezdane mape
U dugim noćima
Čiji mir su narušavali samo vriskovi školjki

Sanjajući jedan isti san
U kom su zvona zvonila ,,sodade,,
Iz suze kreolskog dječaka
Kapao je stih desetercom božanskog neba
,,Kome ljubav treba, kome ljubav treba,,

Svitala su izbistrena jutra
I jedno te svezano stopalo
Na goniča proklelo
Da sužnje vežeš za stub svoga srca
Ćuteći im najljepše riječi o slobodi

Prošle su godine
Tragač legendi sreo je dvoje stranaca
U zraku je mirisala sol
Kidali su alke svojih lanaca



nedjelja, 13. siječnja 2019.

Golubica


Golubica...Jedna odgovorna pjesma. Vječito bijela i čista.
I poslije nje...više nisam ista...

Noćas ti moje suze sude
Tragovi Tvojih grijehova iscrtavaju linije po mom dlanu
Teku, postanu podmornice, pa presuše i zastanu
Prije mora slanoga što su popile usne
Koje više nikoga ne ljube
Ne širi oprostu ruke, kad samo sklopljene
U molitvu mogu da stanu

Tugom potopljena
Na sred svijeta duša stoji
Ogoljena kao stijena
Izvini, oprosti...more brata nema
I osim suze Tvoje, ničeg se ne boji
Kad se u zrno soli pretvori tvoja nevjera
Zacvile zvukom boli
Svi jarboli
Između Tvoga juga i moga sjevera

Dohvati s neba sjaj iz Lovrine suze
Učibi to kad kazaljke se sklope
Zrncem soli davne sinkope
Što ti jednom srce uze...

Vidjet ćeš u sjeni svog đardina
Ranjenu bijelu golubicu
Kako biserom i školjke 
Vaja suze po tvom licu...



VAGABUNDO


                               

Priča o Vagabundu i sedam sirena. Obećala sam da je nikome neću reći. Osim pjesmi...

Tragom pjesme lutalo je srce
Tražeć krilatije ljude, zlatnije sunce
Jedrilo vrhovima vala
Na brodu ludaka lijepog sanjara

Nasukalo se na hridi najljepših htijenja
Mrežu je plelo sedam sirena
I ona poslednja lijepa žena
Čvrsto zatvorila škure
Jer nije mogla podnijeti fijuka bure
Kojom sam joj pustošio biće
Poput svjetionika paleći se čudnim nizom
,,Sad me ima, sad me nema,,

I ne pitaj me sjetna drugo
Kad ću se vratiti
Zanesen pod grozdovima zvijezda
Već novu ljubeći strasno
Ne bih ni stigao poslati vijest
Ne čekaj kerida
Vratiću se kasno

Izbjeglica povrh mora 
Vazda tajne priziva plime
Teško se starom kopnu vraća
Svako kom je Vagabundo ime

Sedam zlatnih okova
Rastopio sam od kovača sudbine
Da pečatom svojih lutanja
Ostavim krvav otisak na jedra bijela
I da ne znaš sve to
Ne bi me Mila ovako nestalnog htjela

Jer, svaki tvoj dah uzeću
I neće ti ostati ništa
Tek zlaćani prah od zvijezda
Koje će mi lutanja kriti
I kad ti galeb iz mog oka kaže
Da su se umorila krila
Nemoj slučajno zaplakati
Laže te Mila, laže
Ti si svaka, što si jednom moja bila

Baci veo sa hridi
Polupaj sjećanja na moje ruke i usne
Obećaj se stalnijoj sreći
Vagabunda sakrij i poreci
Valja meni tuđa mora preći
Možda u svicima iz njihovih dubina
Pronađem ono za čim tragam

Na duši nosim sedam anđela
I svakom sam polomio krila
Preteško je ovo sidro
Da se stalno baca
U njemu spava đavo iz vjetra
Od rođenja me stalno na lutanja tjera
Ne plači Mila zbog proviđenja
To je bonaca, to je bonaca...




utorak, 27. studenoga 2018.

Ljubav ili Geto



Zavrti točkove bicikla
Onom ulicom što ide uz jesenji vjetar
U njoj pada lišće drugačije
I zlatnim miluje tvoje rame
Koje mi se, eto,  izmaklo. Za malo.

Umorni od ljubavi
Šašavi starci pored kanala
Što  jedan grad na dvije pole presjeca
Šutnjom s obale bacaju nježna sjećanja u etar
Bar ti mi šapni, da je ptica Dodo ponovo oživjela
I zamahnula zakržljalim krilom
Povrh vala koji nam je zaledio dodir
I požuri, dok kiša nije doživjela sunovrat
Niz moje obraze
Ne igraj se takvom vodenom silom

Ako ti prestaneš slikati lutke u izlogu
Kako ću  viriti u ovo dijete
Ako ćutiš kako ću znati
Žive li zelene police
I da li još  na njima spavaju knjige
Za ovakve lude posjetioce

Zanjiši onu ljuljašku na krovu
Praznu i sjetnu na kraju dana
I raskopaj to skrovište od opeke
U koje si sakrio srce
Ljubav nije geto
Nedaj da pišem dnevnike
I da me
Kad za tobom umrem
Zovu Ana


srijeda, 7. studenoga 2018.

Nemam Više Kome





Nemam više kome
A htjela bih
 Iz nebeskih škrinjica
Sasuti zvjezdani prah u dlan
Pa da mi poslije milovanja svjetluca koža
I da dijamanti sa vrhova prstiju
 Budu dragocjenost koju ću nositi
Na svako  ćutljivo putovanje izvan sebe
U neki novi dan

Da iz zdenca dohvatim čudotvorne kapi
I prospem ih po koži izrezbarenoj od nemira
Pa da onda saznam šta je nježnost
I kako ona klizi po mekom satenu odavde do svemira

Da iz vjetra ukradem miris jeseni
I unesem je u našu sobu
Pa da se slatkoćom raspuknutog divljeg kestena zamiriše
Svaki naš udah i uzdah
I da kažem
Nemaš ti pojma šta si ti meni
A napolju počnu da liju kiše

Mogla bih
Da iz duše posrnule otjeram tuge
 Pa da se oči napune zlatnim tačkicama i vrate stari sjaj
Da dohvatim dvije ptice ispod oktobarske duge
I skrenem ih u gnijezdo toplije
Mogla bih sve što je bezgranično
Dok se pravim da ne vidim kraj

Mogla bih da zamolim ostani
U nježnosti duše ucrtan ostao prag
Čim pređeš, tu si svoj na svome

Mogla bih da kažem volim te
I samo me jednom jako zagrli
I stvarno bih htjela
Ali više nemam kome

Olja...Moja Si Najbolja



 

Olja, u tvom osunčanom maju
Ogleda se samo duga
Iz tvog srca dva leptira stavljam na oči
Jer tebe smijem gledati samo kroz nježnu zavjesu od krila
Od nečeg tako lijepog razveseli se i tuga
Pločnici tvoga grada pamte obrise tvojih stopala
Još te sjetno čekaju
I govore tiho ,,kakva bi to radost bila,,

Olja, evo dušu ću ti predati
Crtaj po njoj one svoje brodove i mora
Tebi je sve dopušteno
Jako stegni taj kompas
I ne pitaj mila hoće li moći proći
Tjesnacima mog krvotoka i moreuzima između bora

Olja, tragove tvojih stopala
Skrivaju topoline grane
Vilsonovo još miriše na svakom mjestu gdje si stala
Tepih od lišća još ti pamti cipelice
Evo se od nedostajanja rasplakala ona klupa kraj koje si bila zastala
Dan se u svjetionik pretvara
A veseli mornari iz mog srca još se pjesmom pitaju
Za  koga si mila tako lijepa ostala

Golubice dvije upravo slijeću na obalu Lima
Govore mi da si pod nebom nekog grada trećeg
Skupljene dragocjenosti tvojih osmjeha evo pakujem na brod
Čekam da nadođe sjećanja plima
I da znaš, od glagola voljeti, nema ludaka većeg

Taj luta po gradovima, zaviruje u ptice i cvijeće
Čak i u ono što se ne smje
Zato nemoj da se čudiš mila
Što ti  pišem čudne pjesme
Djevojčice moja draga
Da si htjela, ne bi mogla biti bolja
Od eona pa do sada i pod nebom svakog grada
Voljena Si Olja I  Moja Si Najbolja…

ponedjeljak, 17. rujna 2018.

Bogda


Ako sam bila tolika bogda u tvom srcu
Zašto si govorio ogromnosti o ljubavi
Ako su ruke grlile mekoćom neba i onom dragom toplinom
Zašto sada prosipaju staklo da se posječem
I da ti krvavih stopala više ne mogu doći
Da sačuvaš svoje noći da u njih moja riječ ne svrati
Kažeš plaši te da te neko toliko voli
Svetiš se meni jer te ona boli
A mene tuga kao čelik kali
Stišćem šake da ne iscuri svila
Koju sam na dlanovima zapamtila
I sklapam oči pred zoru
Tjeram maglu ludila
Al' ono zrno nježnosti iz kalupa tvoga dlana
Fali pa fali
Noć se predaje polako
Nije mi lako brajevu azbuku čitati...prazan prostor pipati
Sjećanja kad postanu brojanice,
 teško je
Na tvojim grudima moja je glava slušala kako ti kuca srce
A po mom se prosule mrvice kojim si hranio ptice
I kuca sve tiše i tiše jednu priču za kraj
U kojoj odlazi Vila
Jer nije mogla letjeti polomljenih krila

utorak, 4. rujna 2018.

Safetove Nedjelje




,,Tebi majko moje misli lete preko polja i dolina
Iz daleka primi pozdrav od jedinog tvoga sina,,

Kad svede sve na ovom svijetu u suštinu, ništa čovjeku ne ostane osim ljubavi, lica i predjela. 
I poneke pjesme.
Jedan je kalup u koji uklopiš srce po rođenju, i taj se kalup više ne mijenja. Ne možeš pripadanje izlijevati od bronze ili platine. Uspomene kad postanu patine jedine su odrednice. 
Ko si bio.
Ko jesi.
I ko ćeš biti. uvijek i zauvijek.
Ma gdje se tog trenutka nalazio na ovom svijetu.

Za svo to vrijeme važno je biti srećan. Važno je znati i to da se dobro dobrim ne vraća uvijek. 
I kad ima predispoziciju da se otkači od života prije rede, važno je da ostane čisto i neuprljano. Srce. 
Važno je i to da će se uvijek naći neko o će da ga oporavi.
Naći će se i neko ko će da ga zgazi, ali to ni za mrvu ne smanjuje presađeni teleskop kojim se iz lijeve pretkomore viri u zvijezde.
I u one koje su vrijedne da se u njih zagledaš.
I u one koje te krakom izbodu jer im se hoće.
Ipak, važno je u kalup srca staviti sjećanja i prisjećanja na sve one koji su nas zadužili takvim trenucima.

Nedjeljom obično posjetim Milinu vječnu kuću, i kad se vraćam kući kao da ponovo učim hodati jer mi sjećanja kovitlaju ravnotežu.
U tim našim nedjeljnim tihovanjima, obično oživi prošlost, jer sadašnjost je toliko glasna da bi sve pokvarila.
Načet je septembar već drugi dan. Prije jedanaest godina , na ovaj dan napustio je ovaj svijet Safet Isović. Sjetila sam se starog tranzistora i tihih nedjelja koje su svega davale u višku a najviše ljubavi,  dok mi je grana od bora pala kraj mora kaplji kojima sam otapala patinu sa svih naših uspomena iz sarajevskog predgrađa.
 Ona bi peglala bijele uštirkane plahte, i kroz izmaglicu mirisne pare pjevala prateći Safetov glas iz radia ,,tebi majko moje misli lete,,

Ja im zato posvećujem ovaj dan. Sve je manje razloga biti srećan i sve je manje razloga živjeti u ovoj zemlji koju su oboje toliko voljeli i u kojoj su pjesmom ispratili nedjelje kakve se više nikad vratiti neće, ali je dovoljno razloga danas na dan Njegovog odlaska dati omaž svim njegovim pjesmama, ako ništa onda zbog toga što su ih pjevale nečije majke.
A to ne mogu učiniti nikako drugačije osim parafrazirajući Đoletov stih
,,šta god danas da zapjevam vući će na sevdalinku,,

četvrtak, 16. kolovoza 2018.

Napiši Jednu Ljubavnu


Napiši jednu ljubavnu...

Čime da napišem ljubavnu...
Perom iz krila galeba koji je davno preletio borove Perasta
Da ispod neke Sjeverne Vjetrenjače
svije gnijezdo
Dok meni smola lijepi isplakane oči
proklete na nesne.
Tužne su takve pjesme

Tiho i s predumišljajem kao iglice bodu kožu
Prepune odlazaka od kojih trnu rime
Spuštenog pogleda sakrivam lice
I ne znam kom su sazvježđu dali tvoje ime
Tijesne mi ljubavi postale ulice

Svi mi zadaju temu
Za rub mjeseca kačim dušu svake ponoći
Pišem o ljubavi priučene riječi 
I sve ih dugujem tebi poput nara raspuknute
Bajam da preživim nedostajanje
Kad mi pod ovim krovom više nema pomoći

I pišem pjesmu ljubavnu
Šaljem je s' pečatom sedam mora
U njoj se zovem Ana i najljepše te molim
Prevari život, otključaj kavez
Otvori vrata na drugu stranu

 I nemoj nikad sve što se mora
Ko još na kiši ostaje sam
Ne odlazi ljubavi s' kolodvora

Tamo je zima
I poslije ove stanice ostaće prazne stranice
Pa neću imati s' kim knjigu zagrljaja pisati
 I ne pišem ja uopšte već tebe učim disati

Krilom se tvojim pokrivam
Dušu razotkrivam
I molim te, kao sve na svijetu
Nemoj više odlaziti
Divno Moje Pero U Letu...

srijeda, 8. kolovoza 2018.

Da Li Znaš Gdje Su Dobri Ljudi Nestali




,,Da li znaš gdje su dobri ljudi nestali gdje je ona zemlja, onaj svijet
 u kome živjeli smo mi mnogo godina srećni 
Šta je sad od tog našeg svijeta ostalo gdje su oni moji drugovi, po svijetu negdje nestali 
da se nikad ne vrate ...,,

I kad shvatiš da si samo Vjeverica koja je pošla po pregršt šišarki od zagrljaja onih ruku koje su prešle kilometre da zagrle one svoje gene od iskona,
i ono malo duše koju su ostavili odlazeći u bolji svijet, odjednom ljeto postane sveto. 
I od dragosti grizeš osmjehe kao jabuke, posut nekom divnom punoćom koja je ravna nebu, jer se samo nebom mjeri radost kojom se svome raduješ.
Sinu...Bratu...Prijatelju...
 I smijao bi se i plakao nad Ranjenom Zemljom koja je bila i nestala i neka sasvim druga postala.
I ne znaš kojem gradu bi pripadao, a u svakom bi minut ćuteći prizvao sve one koje si volio.
Pa kad dođu da odmore svoja voljenja pod skute sirotinjstva koje su ostavili onda kad nisu pretpostavili da će im baš ono toliko faliti, 
izbrišu granice i vrate sate nalik čistoj sreći. 
I pomisliš kako se događa savršen dan u sjeni borova.
I uopšte te ne iznenadi Concierto de Aranjuez u Stojnićevoj obradi koja te iz zvučnika tiho i s predumišljajem izbode zimzelenim iglicama svud po srcu i naježenoj koži. 

Iznenadi te tekst koji si bio zaboravio, i koji je bio uspavanka onda kada su nam dobri geni prenosili još bolja htijenja. 
Pa poželiš da ga u himnu metnu, u prostor bez amblema, granica i grbova
u kojem nema stanica sa kojih odlaze voljeni.


,,Da li znaš gdje su dobri ljudi nestali 
gdje je ona zemlja, onaj svijet 
u kome živjeli smo mi mnogo godina srećni 
Šta je sad od tog našeg svijeta ostalo 
gdje su oni moji drugovi, po svijetu negdje nestali 
da se nikad ne vrate ...
Vjerujem da će opet doći bolji dan 
da djeca ova ponovo se smiju bezbrižno 
da na ovoj zemlji svuda vlada mir i da svijet bude bolji, bolji 
Da Pobijedi Ljubav,,