Opis

Nešto što liči na priče i pjesme...refleksije i fragmenti. Nastao na nagovor prjatelja koji misli da svijet gledam kroz ružičaste naočale. Za kaznu što tako misli, zadužen je da briše (redovno) Onog Atoma kad se dotični prikaže na dnu bloga, koji sam usput jedva napravila jer o blogovima pojma nemam.

Namijenjen je svima onima koji u predjelu srca skrivaju paperje. Ako neko i zaluta tu...dočekaće ga samo krila, par svilenih buba i jedna vila koju je naučila Mila da se ljepše živi i diše, ako se vole ljudi i ako se po neko zrno te ljubavi u zvijezde zapiše...

ponedjeljak, 17. rujna 2018.

Bogda


Ako sam bila tolika bogda u tvom srcu
Zašto si govorio ogromnosti o ljubavi
Ako su ruke grlile mekoćom neba i onom dragom toplinom
Zašto sada prosipaju staklo da se posječem
I da ti krvavih stopala više ne mogu doći
Da sačuvaš svoje noći da u njih moja riječ ne svrati
Kažeš plaši te da te neko toliko voli
Svetiš se meni jer te ona boli
A mene tuga kao čelik kali
Stišćem šake da ne iscuri svila
Koju sam na dlanovima zapamtila
I sklapam oči pred zoru
Tjeram maglu ludila
Al' ono zrno nježnosti iz kalupa tvoga dlana
Fali pa fali
Noć se predaje polako
Nije mi lako brajevu azbuku čitati...prazan prostor pipati
Sjećanja kad postanu brojanice,
 teško je
Na tvojim grudima moja je glava slušala kako ti kuca srce
A po mom se prosule mrvice kojim si hranio ptice
I kuca sve tiše i tiše jednu priču za kraj
U kojoj odlazi Vila
Jer nije mogla letjeti polomljenih krila

utorak, 4. rujna 2018.

Safetove Nedjelje




,,Tebi majko moje misli lete preko polja i dolina
Iz daleka primi pozdrav od jedinog tvoga sina,,

Kad svede sve na ovom svijetu u suštinu, ništa čovjeku ne ostane osim ljubavi, lica i predjela. 
I poneke pjesme.
Jedan je kalup u koji uklopiš srce po rođenju, i taj se kalup više ne mijenja. Ne možeš pripadanje izlijevati od bronze ili platine. Uspomene kad postanu patine jedine su odrednice. 
Ko si bio.
Ko jesi.
I ko ćeš biti. uvijek i zauvijek.
Ma gdje se tog trenutka nalazio na ovom svijetu.

Za svo to vrijeme važno je biti srećan. Važno je znati i to da se dobro dobrim ne vraća uvijek. 
I kad ima predispoziciju da se otkači od života prije rede, važno je da ostane čisto i neuprljano. Srce. 
Važno je i to da će se uvijek naći neko o će da ga oporavi.
Naći će se i neko ko će da ga zgazi, ali to ni za mrvu ne smanjuje presađeni teleskop kojim se iz lijeve pretkomore viri u zvijezde.
I u one koje su vrijedne da se u njih zagledaš.
I u one koje te krakom izbodu jer im se hoće.
Ipak, važno je u kalup srca staviti sjećanja i prisjećanja na sve one koji su nas zadužili takvim trenucima.

Nedjeljom obično posjetim Milinu vječnu kuću, i kad se vraćam kući kao da ponovo učim hodati jer mi sjećanja kovitlaju ravnotežu.
U tim našim nedjeljnim tihovanjima, obično oživi prošlost, jer sadašnjost je toliko glasna da bi sve pokvarila.
Načet je septembar već drugi dan. Prije jedanaest godina , na ovaj dan napustio je ovaj svijet Safet Isović. Sjetila sam se starog tranzistora i tihih nedjelja koje su svega davale u višku a najviše ljubavi,  dok mi je grana od bora pala kraj mora kaplji kojima sam otapala patinu sa svih naših uspomena iz sarajevskog predgrađa.
 Ona bi peglala bijele uštirkane plahte, i kroz izmaglicu mirisne pare pjevala prateći Safetov glas iz radia ,,tebi majko moje misli lete,,

Ja im zato posvećujem ovaj dan. Sve je manje razloga biti srećan i sve je manje razloga živjeti u ovoj zemlji koju su oboje toliko voljeli i u kojoj su pjesmom ispratili nedjelje kakve se više nikad vratiti neće, ali je dovoljno razloga danas na dan Njegovog odlaska dati omaž svim njegovim pjesmama, ako ništa onda zbog toga što su ih pjevale nečije majke.
A to ne mogu učiniti nikako drugačije osim parafrazirajući Đoletov stih
,,šta god danas da zapjevam vući će na sevdalinku,,

četvrtak, 16. kolovoza 2018.

Napiši Jednu Ljubavnu


Napiši jednu ljubavnu...

Čime da napišem ljubavnu...
Perom iz krila galeba koji je davno preletio borove Perasta
Da ispod neke Sjeverne Vjetrenjače
svije gnijezdo
Dok meni smola lijepi isplakane oči
proklete na nesne.
Tužne su takve pjesme

Tiho i s predumišljajem kao iglice bodu kožu
Prepune odlazaka od kojih trnu rime
Spuštenog pogleda sakrivam lice
I ne znam kom su sazvježđu dali tvoje ime
Tijesne mi ljubavi postale ulice

Svi mi zadaju temu
Za rub mjeseca kačim dušu svake ponoći
Pišem o ljubavi priučene riječi 
I sve ih dugujem tebi poput nara raspuknute
Bajam da preživim nedostajanje
Kad mi pod ovim krovom više nema pomoći

I pišem pjesmu ljubavnu
Šaljem je s' pečatom sedam mora
U njoj se zovem Ana i najljepše te molim
Prevari život, otključaj kavez
Otvori vrata na drugu stranu

 I nemoj nikad sve što se mora
Ko još na kiši ostaje sam
Ne odlazi ljubavi s' kolodvora

Tamo je zima
I poslije ove stanice ostaće prazne stranice
Pa neću imati s' kim knjigu zagrljaja pisati
 I ne pišem ja uopšte već tebe učim disati

Krilom se tvojim pokrivam
Dušu razotkrivam
I molim te, kao sve na svijetu
Nemoj više odlaziti
Divno Moje Pero U Letu...

srijeda, 8. kolovoza 2018.

Da Li Znaš Gdje Su Dobri Ljudi Nestali




,,Da li znaš gdje su dobri ljudi nestali gdje je ona zemlja, onaj svijet
 u kome živjeli smo mi mnogo godina srećni 
Šta je sad od tog našeg svijeta ostalo gdje su oni moji drugovi, po svijetu negdje nestali 
da se nikad ne vrate ...,,

I kad shvatiš da si samo Vjeverica koja je pošla po pregršt šišarki od zagrljaja onih ruku koje su prešle kilometre da zagrle one svoje gene od iskona,
i ono malo duše koju su ostavili odlazeći u bolji svijet, odjednom ljeto postane sveto. 
I od dragosti grizeš osmjehe kao jabuke, posut nekom divnom punoćom koja je ravna nebu, jer se samo nebom mjeri radost kojom se svome raduješ.
Sinu...Bratu...Prijatelju...
 I smijao bi se i plakao nad Ranjenom Zemljom koja je bila i nestala i neka sasvim druga postala.
I ne znaš kojem gradu bi pripadao, a u svakom bi minut ćuteći prizvao sve one koje si volio.
Pa kad dođu da odmore svoja voljenja pod skute sirotinjstva koje su ostavili onda kad nisu pretpostavili da će im baš ono toliko faliti, 
izbrišu granice i vrate sate nalik čistoj sreći. 
I pomisliš kako se događa savršen dan u sjeni borova.
I uopšte te ne iznenadi Concierto de Aranjuez u Stojnićevoj obradi koja te iz zvučnika tiho i s predumišljajem izbode zimzelenim iglicama svud po srcu i naježenoj koži. 

Iznenadi te tekst koji si bio zaboravio, i koji je bio uspavanka onda kada su nam dobri geni prenosili još bolja htijenja. 
Pa poželiš da ga u himnu metnu, u prostor bez amblema, granica i grbova
u kojem nema stanica sa kojih odlaze voljeni.


,,Da li znaš gdje su dobri ljudi nestali 
gdje je ona zemlja, onaj svijet 
u kome živjeli smo mi mnogo godina srećni 
Šta je sad od tog našeg svijeta ostalo 
gdje su oni moji drugovi, po svijetu negdje nestali 
da se nikad ne vrate ...
Vjerujem da će opet doći bolji dan 
da djeca ova ponovo se smiju bezbrižno 
da na ovoj zemlji svuda vlada mir i da svijet bude bolji, bolji 
Da Pobijedi Ljubav,,

utorak, 31. srpnja 2018.

Moj Galebe...Lijepo Sanjaj...



,


,,Potrošio sam mladost i dušu i tijelo…
A sve lijepo što je bilo, što je ludo srce snilo u pjesmi se zbilo…,,


Zatečena mržnjolikim slovima kojim napadaju sa svih strana…o svemu i svačemu, gotovo da nema ničega na ovom svijetu što ne bi bilo isprljano i nagrđeno kalom kojim zemljani redovno posipaju.

Pitala sam neki dan jednog pametnog mladog čovjeka jesmo li sami na ovoj Planeti.

Odgovorio mi je ,,nema šanse da jesmo, i da ti kažem, kada nas vide, pobjegnu glavom bez obzira, sažaljivo odmahujući glavom,,

Sjetila sam se danas toga, dok sam pregledala vijest i reakcije na smrt najpoznatijeg umjetnika tanane duše i kategoričnog srca da se neće dati nikom sem svojim pjesmama.

Osim što nas je dirao u srce svojim melodijama, svojim tekstovima ,,ispričao,, je cijelu jednu filozofiju ,,jecanja u svojim dubinama,, a to svi radimo. I ljubav će biti jedino znamenje koje ćemo jednom ponijeti tamo negdje gdje će nas prepoznati samo po krilima.

I samo leti sinji Galebe, tvoja su krila baršun i svila. Ono što se nikad neće potrošiti to su sjećanja na tvoje skale kojim ćemo se svi penjati i padati, znajući da je svaka, jedna pobjeda i jedna nada.

Davno su protekla vina s' usana i niko od nas ne zna kraj koje fontane će poslednji put sklopit oči i koja će mandolina tada svirati kraj. Ono što će ostati mrve su ljubavi koje smo davali i koje su pomjerale glečere iz srca. Jer ,,ća je život vengo fantazija,,

Oprosti ako još išta ima da se oprosti. Katkad su riječi gruvale jače od onih bombi, i u tom barutu sagorjelo je sve ono što nije bilo vrijedno niti jedne tvoje note.

Nemoj sad biti na kraj srca, tebe i onako čeka Tvoja Magdalena na onoj najsjajnijoj zvijezdi u koju se zagledamo svaki put kad srce zatreperi. Dolje ostajemo mi mali, zagledani u sve tvoje visove koje si preletao dok smo po sopstvenoj duši rovarili grebući sopstvene ožiljke uz tvoje pjesme.

Budi dobar…Lijepo sanjaj.
Sad Te Više Ništa Ne Boli.
Moj Galebe.

nedjelja, 22. srpnja 2018.

Školjka...Za Sve One Što Su Vas Grebali Po Srcu


Za Sve One Što Su Vas Grebali Po Srcu

Ne ostari svaka priča u oku sunca. Još od onih dana kada se vulkan rascijepio pa na sred mora prosuo svoje okamenjene suze pa sve do sada, tuga nije objašnjena na pravi način. Neće ni biti.
Pjesma stoljećima pokušava oteti grijeh  slomljenih duša sa svih onih potonulih barki, koje su zalutale jer su se zvijezde pogrešno rasporedile na putu do Afrike.

Ja nisam tragač za legendama. Sve ovo ne bih znala da školjke nisu stigle na moju adresu.
Pravo iz ruku kreolskih dječaka.
I da stara Francisca nije, dugo pri odlasku, grlila moju Bijelu Djevojčicu.

Kreolska suza na prvi pogled nije ništa drugačija...samo što se kotrlja potamnjelom patinom i u konačnici slijeva u školjke koje spavaju na dnu sedrenih dubina Atlantika.
Kažu da su u njima zarobljene duše s' potonulih lađa. Iz njih šumi sjetna melodija sodade. 
Ako si rođen ranjiv to znači zbogom zauvijek. Ako si shvatio da si volio samo ti, to znači da ćeš do kraja života disati odlazećom čežnjom. Prosto je.

Valovi na sitni vulkanski pijesak, obično jutrom, izbace one najsuznije, one izbistrene od istina svih skitnica, probisvjeta, čarobnjaka i ludih harača koji su po afričkim pustolinama lovili ljude pretvarajući ih u roblje.
Svako vezano stopalo proklelo je svoje goniče, koji su iskupljenje pronašli na dnu oceana useljavajući svoje nesretne duše u školjke. 
Školjke su smislile magični trik kako bi olakšale tim potonulim dušama, tako što su pričale svakom ko bi ih pronašao kako se tuga lako zarobi i još lakše otpjeva. I da lični brodolom nikako, ni za mrvu, ne umanjuje snagu ljubavi.
I da, i ako, sreća, vjetar i ljubav kratko traju, trebamo pustiti da nas ponesu.
Samo je važno otići tamo gdje nema puta i putokaza, jer samo tako možemo ostaviti trag na slupanom bulevaru prošlosti.

Ipak. Pošalji adresu.
Poslaću ti narukvicu. Svaka školjka šumi jednu ljubav. One u boci su smiješna i zastarjela verzija.
Ove će ti reći da je previše jeftino voljenje koje razdijeliš na sve druge. Čak i pod pretpostavkom da su ga zaslužili više od mene. 
Reći će ti da se ne grebe noktima po srcu koje ti se da.
Reći će ti i to, Da Znam Koga Više Ne Voliš.
I da sodade, jeste zbogom zauvijek.

četvrtak, 28. lipnja 2018.

Par Otkucaja Za Tvoje Nesuđene Akorde






,,Kad me se sjetiš, pruži nježnost nekome kome sam sličan ja

I prelistaj stranice Svog Oronulog Dnevnika,,

          

I tako...prošlo je dvadeset sedam godina od tog juna kada nam je zbunjeni Bahrudin Kaletović iz Krakovskog Gozda jednom rečenicom ukazao na besmisao kojim je narednih godina  ljudska krv tekla u potocima.

 ,,Oni kao hoće da se otcepljuju a mi im kao ne damo,, i „Gdje ja da pucam na nekog ili neko na mene da puca? Gdje to može? To ne može nikako,,

Ali moglo je...iz sve snage. Do poslednjeg daha. Do mržnje od iskona. Do kostiju u gomilama. Do totalnog pomračenja koje još uvijek traje. Samo rijetki još naziru svjetlost gledajući izvrnutim zjenicama s' one strane Sunca, mrveći među prstima grumene ove napaćene zemlje koja skoro da više i nema kome pripadati.


On je tad imao mnogo manje godina od ovih dvadeset sedam koje su nam prošle i postale sitan kusur preživljavanja.

A samo je želio da se vrati kući i svira gitaru…

Sjećam Se Još Nekih Dvadesetogodišnjaka Koji To Nisu Dospjeli.


I da..i poslije dvadeset sedam stoji neriješen rebus ,,mi kao još uvijek hoćemo...i mi još uvijek kao ne damo,,
I žao mi je što više nisi živ da se uvjeriš ,,da ne ginu oficiri već samo jarani,,  ali  na neki drugi način i dan danas...
I da ih poslije nikakva para kupit' ne može.
I žao mi je što više nisi živ da vidiš kako marširaju čete nesrećnih i odlazećih Iz Zemlje Čije Je  Ime Moglo Biti Prohujalo Sa Vihorom ili Titanik i ni jedno drugo.


Posuđujem od ovog dana  nekoliko minuta  da te se sjetim...Vojniče.

Posuđujem od svog srca par otkucaja za tvoje nesuđene akorde.
Posuđujem i jednu davnu pomisao bez da se igram Boga…

I da imam moć da ikog vaskrsnem...znam koga BIH oživjela…


petak, 22. lipnja 2018.

Bella Ciao! Bella Ciao, ciao, ciao...






Defiluje junom čitav bataljon datuma. Obilježavaju se godišnjice , obljetnice,  koje više liče na bal pod ,,revizionističkim,, maskama nego na dane i pomene antifašističke borbe onih koji su uložili svoje vlastite živote vjerujući u ideju jednakosti i gradnju pravednog svijeta.
 Marširaju junom duhovi brezovičkih i partizana sa Sutjeske i tek rijetki mogu da ih vide i ako dolaze da se poklone njihovim palim sjenima u različitim datumima onako kako to samo znaju i umiju razjedinjeni.
Umirio vjetar lišće brezovičke šume, da ne ometa nadolazeće stihove pjesme koju pjeva mladić s' kosom poput pšenice iz padske nizije.
Prerano dozrelo klasje poleglo i skrilo ruke koje je Bella obavila oko njegovog vrata poslednji put ljubeći usne koje će za nju pjevajući umrijeti negdje daleko.
Ni slutila Bella nije da ga više neće dočekati i da će postati i zauvijek ostati muza stihova i da će sa njenim imenom na usnama partizani ginuti za slobodu. Cvijet koji mu je darovala na rastanku mirisao je na ljubav i slobodu. Onu istu za koju je znao da mora umrijeti.
 ,, O partigiano, portami via,
o Bella, ciao! Bella, ciao! Bella, ciao, ciao, ciao!
O partigiano, portami via,  ché mi sento di morir,,

Produži dalje ljepoto hrabra, što na stopalima  nosiš tragove padskog pijeska…
Neka te vodi  sa čela zvijezda tamo gdje huči hladna Sutjeska.
Čekaju te Nurija, Veselin, Sava, Ivan Goran  na mrtvoj straži.
Sa mnogih usana Bella te pjesmom još uvijek traži. 
Utihnula se zelena gora u sred juna. Valjda je tako tiha samo kad treba najljepšim cvijetom da procvjeta.  Onim istim kojim si četrdeset prve pisao svoju pjesmu grleći Bellu u klasju i odlazeći stazom ka najvećoj prekretnici svijeta .
,, Mi seppellire lassù in montagna,
o Bella, ciao! Bella, ciao! Bella, ciao, ciao, ciao!
Mi seppellire lassù in montagna
sotto l'ombra di un bel fior.
E le genti che passeranno
o Bella, ciao! Bella, ciao! Bella, ciao, ciao, ciao!
E le genti che passeranno
Ti diranno «Che bel fior,,

Oni koji su uprkos izuzetnim žrtvama i stradanjima ostali nepokolebljivi u riješenosti da istraju u oslobodilačkoj i revolucionarnoj borbi zadužili su nas da ih se sjećamo po istini. Ne i da je krivotvorimo.
Bella nas je zadužila da se poklonimo svim onim prekinutim snovima koji su kao zalog ljubavi  dali vlastitu krv za svoju zemlju i  zauvijek ostali pokriveni klasjem.
I mene je zadužio Jedan Dječak čji se život rasuo poput zrna pšenice...
Iz zrna tog klasja trebali smo da niknemo bolji…mnogo bolji…

Posvećeno mom djedu Milovanu. 
...Ubrzo poslije kapitulacije Italije ...Bio je ranjen početkom 1944 godine i savezničkim avionom prebačen u Bari na liječenje. Poslije je vraćen u svoju jedinicu IV crnogorsku proletersku udarnu  brigadu.  Poginuo je jedne subote  krajem jeseni 1944 prilikom napada njemačke avijacije na  partizanske položaje. 

nedjelja, 17. lipnja 2018.

Poslednji Voz Za Jug


Poslednji odlazak voza Beograd-Bar po ustaljenoj maršuti dogodio se prethodne noći. Krenuo je sa stanice u Beogradu oglasivši se dirljivom piskom koji je trajao za nijansu duže, kroz toplu junsku noć, ostavljajući za sobom ispucali beton perona iz kojeg je virio korov kao nijemi svjedok bolne zapuštenosti i još bolnije napuštenosti. Mnoge su sirene do sad oglašavale kraj. Utakmice...života...Samo još nisu izmislili sirenu koja će označiti početak i kraj lova na ,,medvjede,, koji su dopustili da na mjestu ljudskih stopala nikne korov i da vozovi odlaze negdje poslednji put. 
Duga je pruga Beograd-Bar i dugo godina je trajala huka kotača po šinama koje su se prostirale kroz mnoge gradove povezujući tako ljude i predjele, planine i more, razne besjede i duga ćutanja, radosne dolaske i tužne odlaske. Svojim poslednjim piskom oprostio se stari gordo krenuvši u svoju poslednju vožnju ka jugu. Osim svitaca, u oku otpravnika sjajila se suza nijemo svjedočeći prolaznost jednog vremena.

,,Hvatajući,, ga negdje na pola puta, predugo godina, nakupilo se dosta uspomena. Navikneš se tako na ludu pometnju i gužvu, ali kad uđeš , po inerciji povežeš se pogledom i osmjehom i do kraja putovanja upoznaš neke ljude i začuješ priču kao da se znate sto godina, utvrdiš po stoti put kako je svijet zapravo premali,  doživiš ono lijepo saosjećanje, kao kad ti stojiš, jer u sezoni možeš sanjati slobodno mjesto, a onda neko ustane da malo protegne noge i ostane tako satima, a ti sjediš na njegovom mjestu i ako je torba u hodniku voza bila sasvim udobna alternativa. Kondukteri ne bi samo provjeravali karte u nekim lijepim vremenima, brinuli su i o putnicima. Znam to po onom ,,mala nemoj da te neko zgazi,, kad sam bila tek nešto veća od torbe na kojoj sam sjedila.
Pri dolasku poslednjih pedeset kilometara obuzdavala bih srce da ne iskoči iz grudi i sebe da ne iskočim iz voza  i ostatak puta pretrčim od neke lude i neobuzdane sreće. Pri odlasku, prvih pedeset kilometara obično bih plakala tjerajući iz očiju one mašuće ruke koje su bile stvorene da grle najljepše na svijetu. U svim mrakovima tunela ostavljala bih dio srca, da me sačeka kad se opet vratim, da mogu da ga  sastavim.
Ostala sam kažnjena da se brata sjećam po suzama devedeset neke, po rukama koje su bile ispružene prema prozoru na kojem sam visila i po riječima ,,nemoj ići tamo, molim te,, a ja sam ipak otišla. Nedugo zatim otišao je i On...zauvijek i poslije toga svaki zvuk sirene doživim kao hirurški rez po sred duše.

Sinoć je poslednji put krenuo starom trasom. Zbogom stari moj drndavi, opraštamo ti sva kašnjenja, sve zastoje i sve kante koje smo preskakali ne bi li negdje našli bar mjesto za stajanje. Oni koji su dopustii da zarasteš u korov i sami su nikli iz korova i nikad nisu ni znali bolje.

Putuj stari, možda te u nekom plavom svitanju sačekaju sve one mašuće ruke na koje si tako navikao svih svojih godina. Svojom poslednjom sirenom otišao si u nezaborav Svih Onih Koji Su Zajedno Sa Tobom Putovali Prema Nekom Plavljem Nebu I Nekim Plavljim Očima. 
Zbogom stari moj. Sanjaj svjetla svojih gradova, tamo gdje ideš nema magle praskozorja i ne odranjaju se planine...postoje samo tišine i sjaj. Jug će već sjutra bez tebe biti tužan, mnoogo toga ostao ti je dužan...za kraj...

   Frida

utorak, 29. svibnja 2018.

Sve Će To Mila Moja Prekriti Ruzmarin, Snjegovi I Šaš





I nemoj  ...kad sve prođe reći  ,,a moglo je bolje,,

Jest al' u klincu. Tavoriš život kao razvučenu glistu zgaženog repa više od dvije decenije sav nabrekao od kiše metaka koja ti još uvijek zvoni u glavi i ako je rat davno završen.

Pristaješ al' ne u pristaništa, već u šablon koji je iscrtan i nametnut  unezvjerenom društvu koje je, boreći se za predjele i slobodu, postalo zatvorena kutija prilično bijednog sadržaja.

Ustaješ, oblačiš se, raspremaš  u radnu odjeću, odrapiš sve prekovremene satnice poklopljen slonovskim ušima jer imaš posao. Kad dođeš kući iza škripave vratnice čekaju te svi a niko te stvarno ne treba.

Kupuješ al' ne stvari, već samo prstohvate osjećanja, osmjeha, i ljepote i uzalud daješ sebe.
Ismijanom, ostanu ti samo slane rane i slonovsko odlazeće dupe od tuđe dobrote.

Prodaješ a nigdje ništa ne naplaćuješ dok se đavli oko tebe baškare loveći ti suze izdajice. Izigranom, ostanu ti samo ruže ,,sa dva smiješna trna,, da te bodu u predjelu gdje si jednom srce sanjao.

Gubiš rođene što predano i redom odlaze da se poklone zvijezdama, pa se poslije godinama liječiš hvatajući se za tuđe ruke kao ljuljaške, a one te odbace toliko daleko da poslije hodaš sav izubijan  i krnjav dok te ima.

Pamtiš samo prve korake, svi kasniji postaju samo klecanja jer više nema kaldrma za tvojih zlatnih nanula.

Ljubiš usnama u koje ti lukave zube zariju, pa poslije sav ispucaš od krvi mraznog decembra koji bi da te trajno nastani.

Daješ i daješ a nikad i ništa ne dobijaš. Na prazne dlanove ne slijeću ni ptice, nit ljepše duše iko razumije.

I nemoj reći...kad sve prođe...
,,A moglo je bolje,,
Da je moglo bilo bi, da je htjelo dalo bi.

Zato imaj sebe takvog kakav jesi, Zgužvanog I Ludog Gatara. Prihvati Cara I Vidara.
Zapravo Traješ Dok Daješ...
I ne pitaj se više čime od sebe da se braniš
Upali radio...Ima nečeg magičnog kad se frekvencije izmiješaju s' vinima.
Pokušaj još jednom ljubav da daš...
,,Sve će to, i onako, Mila Moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš...

nedjelja, 27. svibnja 2018.

,,Spring Waltz,, I Čuvaj Mi Se Djevojčice





 ,,Ne postoje jednostavni odlasci, kad se spetljaš s ' riječima i Šopenom u trenutku.
Obezvrijedila je sve brendirane i sve markirane ovog strašnog savremenog doba i zasijala mi kao zvjezdica na večernjem nebu...i gle čuda, samo sam je o nebu i učila,,

Da li sam joj bajkama koje je slušala dok je bila sasvim mala zatrovala djetinju dušu na vječno pripadanje Ovim Čudnim, Neprilagođenim I Pogrešnim Sentimentima Obojenim pitala sam se dok smo se vozile kroz suton. Koliko će joj to donijeti borbe i bezrazložnog neshvatanja znala sam. Čitav svijet je pretvoren u sjenku nedostojnu povjerenja. Jedno sam znala...Lavče je odraslo. Stisnulo zube i petlju i ostavilo za sobom daleko i svoje prethodnike i svoje savremenike. 
Sve jezike kojim govori opet ne mogu sakriti one male odaje koje sve govore o tananim bićima  i džinovima. Ovog mi je zalaska sunca pokazala da se svako od nas nastavlja kroz nekog drugog, i da geni nemaju nikakve veze sa tim. Nisu sve djevojčice imale očeve i ne moraju zbog toga biti iste, ali koju god su dograbile Lavice vazda će vući na ponosno divlje skrivajući vrlo vješto one repove zvijezda za koje su se zakačile i koje će uvijek biti nedokučive onom ogrezlo prosječnom nastanjenom u većini.

Postavljala sam pitanja, na trenutak se moleći u sebi da da pogrešan odgovor. Ali šašavica ni jedno nije promašila, niti jedan odgovor.. bar zarad sopstvenog spasa. 
A broj stopala...dječiji. Kako su se samo usudila preći sve te grebave putanje. Usput su navratila po doktorsku disertaciju i nagledalo se Sarajevo svakavih patuljaka al' ovakvih nije često. Oči Sijavice Od Svitaca zagledane kroz izlog ,,Franz & Sophie,, mnogo dalje od Petrakijine...i još više. Čak do onih egzotičnih predjela iz kojih su potekle čudesne travke.

Čuvaj Mi Se Djevojčice. 
Plaši me onaj ,,Spring Waltz,, koji je krenuo nonšalantno sa stika odmah kada je i ,,auto,, krenulo,  i gle, nije me začudilo od kud baš ta melodija ni to što si rekla:
,,Kako bih sad da se negdje odvezemo do kraja svijeta i budemo lude,,

Poput zvjerke budi, kad već zvjerke liječiš. Neobično Obična moja djevojčice, svijet je tek Mala Bogda, Veliki Zagrljaj i ništa više.
Kad si ono dovela svoju drugaricu u naše male mjesto a svi blenuli poput ludaka u njeno tamno lice i bijele zube, zadala si mučevan zadatak svim rasistima koji su nikli iz primitivnog sjemena misleći kako je voda samo ova koja teče.
Izgradila si ti svoju Nojevu Barku tim malim rukama i velikim srcem i svega je u nju stalo. Sve ono što si sama skupljala po suncu i vjetrometinama. I ne znaš koliko si postala skupa naspram svih jeftinih.
Čuvaj Mi Se Djevojčice...kad budeš trčala diši duboko. Pohvataj sve te svoje avione, nebo je i onako tvoje.
 Džinovski ćeš mi nedostajati.
Pahuljasto se nametni tom suncu, ne hodaj po vrelom pijesku, zavoli pjege.
Budi to što jesi...ne može takva kao ti baš svakom da se desi.
Ja ću čekati razglednicu na portugalskom i bdjeću nad tragom malih stopala što velike otiske ostavljaju..gdje god dođu...
I ne boj se Lava, kad već lavlje srce imaš...


.